Iako sam prvotno namjeravao provesti tri noćenja u Bejrutu, odlučio sam to skratiti na dva. Bejrut je prekaotičan grad. Prekaotičan i za pojam grada trećeg svijeta. Ovako što nisam vidio ni u Kairu ni po marokanskim gradovima, ali ni po Indiji. Glava me boli. Možda od toliko prometa, možda od previše ljudi u ovom gradu, a vjerovatno od oboje. Bejrut ima 1.3 milijuna stanovnika i sigurno dvostruko više prometala na svojim ulicama. Želim samo pobjeći u neko mirnije mjesto, a Biblos bi mogao biti dobar izbor. A uz to lijepo ću odspavati u hotelu u Biblosu, sutradan laganini pogledati grad i potom nastaviti za Tripoli, bez tramakanja kofera.
Koliko je promet kaotičan u Bejrutu, govori niz situacija u kojima sam se našao u protekla dva dana. Tamo gdje je jedna traka, Libanonci zamisle dvije. Tamo gdje su dvije trake, Libanonci nađu mjesta za tri, a neki snalažljiviji ugurati će i četvrtu. Svi se guraju. Skretanje im također nije jača strana pa sam tako bezbroj puta vidio da, tamo gdje ima više traka, iz skroz lijeve trake automobil nastavlja ravno, a onaj iz desne trake će skrenuti ulijevo. Naravno, ovaj potonji najčešće bez upotrebe žmigavaca. U kružni tok se može ulaziti i na lijevo, naučio to u Libanonu, iako se u ovoj zemlji službeno vozi desnom stranom. U krkljancu prečica znači ulaz u jednosmjernu ulicu. Naravno, u nedozvoljenom smjeru. Pa kud puklo. A semafori postoje, ali samo kao gradska dekoracija. Gotovo niti jedan nije u funkciji. Pješački? Bože sačuvaj. Pa ljudi su prirodne gazele i mogu ispreskakati nekoliko traka u oba smjera ne bi li se dočepali druge strane. Hoće li neki od automobila stati i propustiti pješaka? Naravno da neće. Samo će mu početi trubiti posljednjih desetak metara i onda nogom na gas i neka mu se Alah smiluje. Tko mu je kriv što pješači umjesto da vozi.
Prije nego li krenem za Biblos, odlazim u istraživanje Bejruta. Vidio sam u posljednja dva dana Solidere ili tzv. Downtown te Gemayzeh, ali Bejrut je puno više od ove dvije četvrti za izlaske. Od hotela se spuštam do obalne šetnice, tzv. Corniche. Pruža se u dužini od nekoliko kilometara uz Sredozemno more koje ovdje i nije toliko prljavo kao južnije u Sidonu. Svejedno, nije baš da bih se ovdje okupao. Ipak, ima ljudi koji se kupaju pa i unatoč relativno lošem vremenu. Posljednja dva dana pratila me sreća s vremenom. Oba su bila sunčana i topla, malo ispod 30 Celzijaca, ali začudo vlage baš i nema previše u zraku, unatoč blizine mora. Danas je osvanuo oblačan dan, a s juga se približavaju tmurni oblaci. Prije puta malo sam se informirao na internetu i za danas su prognozirali 20-postotnu mogućnost kiše. Htio bih se barem prošetati Cornicheom prije nego li eventualno počne kišiti.
Corniche je prekrasno sređen, popločen, tu su palme, a poput cijelog Bejruta, neobično je čist. Zapravo svi gradovi koje sam vidio u Libanonu su neobično čisti za muslimanske pojmove. Van gradova, uz prometnice ima odbačenog smeća, ali daleko manje nego što se primjećuje kod libanonskih muslimanskih rođaka.
Na jednom kraju promenade nalaze se tzv. Golubove stijene, prirodne formacije u obliku lukova koji se nalaze možda 50 metara od obale. Na promenadi preko puta stijena postavljene su klupice s pogledom, tu je i nekoliko restorana te zona luksuznih hotela, poput lanca Rotana. Nešto niže na promenadi nalazi se i Intercontinental, u Hamri je Crowne Plaza, a u gradu postoji i Sheraton i Holiday Inn. Po tome, ali i po izboru dućana za shopping, nije teško zaključiti da Bejrut puca na goste dubljeg džepa.
Promatram ljude na promenadi. Parovi – tradicionalniji se ne drže za ruke, a žene su pokrivene; moderniji izgledaju poput bilo kojeg para na Zapadu, drže se za ruke, tu i tamo padne i koji poljubac, žene su slobodnije. Više je ovih drugih. Pa obitelji u laganoj šetnji. Muškarci i žene džogiraju sa slušalicama na ušima. Tu i tamo prođe i koji prodavač čaja zveckajući svojim posudicama. Čistači, uglavnom crnci i Indijci ili Pakistanci, marljivo čiste promenadu i od najmanjeg papirića. Uz samo more, velik broj muškaraca peca sa štapovima. Neki s obale, a neki se nalaze i do koljena u vodi. Međutim, ne primjećujem da je itko ikad išta upecao. A tu su i klubovi na plaži. Izmjenjuju se jedan za drugim u duljini Cornichea. Ono što je u američkim filmovima nekakav country club ili yacht club, ovdje u Bejrutu je beach club. Ovdje dolaze bogati i slavni na opuštanje. Svaki ima kafiće i restorane, komad privatne plaže (uglavnom betonizirane) s ležaljkama i suncobranima (i danas vidim da ima ljudi koji se kupaju), bazeni za one izbirljivije i vjerovatnoi čitav niz dodatnih privilegija. AUB Beach Club, Riviera Beach Club, St George Yacht Club... Samo se nastavljaju jedan na drugog. A onda još i morem prođe neka jahtica na putu za obližnju marinu.
S druge strane promenade grad se diže prema planinama u pozadini. Bejrut je dosta brdovit grad, nalikuje na Rijeku. Čim si mislio da si svladao jedan uspon, cesta krene nizbrdo i onda opet uzbrdo na drugi brijeg. Neke su ulice toliko strme da nalikuju onima u Monte Carlu. A ima i zgradurina koje bi se mogle lako uklopiti u Monte Carlo. U petnaestogodišnjem ratu velik je dio grada bio poptuno razrušen pa se krenulo u kompletnu obnovu. No, nije se napravio nikakav urbanistički plan pa se gradi sve i svašta. Uglavnom je riječ u jako visokim neboderima od kojih ima i jako modernih, poput jednog čiji vrh nalikuje na jedro ili drugog, koji je očito nekakav stambeni neboder, u obliku cilindra, a čiji je svaki balkon i tako otprilike tridesetak katova poptuno u zelenilu. Mnoge stambene zgrade nalikuju pak onima u Americi, s portirima na ulazu i velikim pločama s imenima rezidencijalnih zgrada. A onda se tu i tamo među tim divovima nađe pokoja stara kućica koja je preživjela sve ratove i još uvijek odolijeva vremenu i modernizmu. Najčešće u derutnom stanju.
Između McDonaldsa i KFCa izabirem McDonalds i odlučujem nešto nabrzaka prigristi jer nemam vremena da sjednem u normalni restoran i pojedem na miru. Cijena za meni gotovo ista kao kod nas.
Oblaci su sve crniji. Sve jače i jače puše. Palme se njišu na vjetru. Dva je popodne, a izgleda kao da je sumrak. Nastavljam svoju šetnju, ali ubrzo počinje malo po malo kiša. I onda pljusak. Nebo se otvorilo. Kako mi je kišobran ostao u torbi u hotelu, a čisto sumnjam da bi mi puno i pomogao, pronalazim mjesto ispod ulazne cerade nekog hotela. I pada li ga pada. Izlazi zaposlenik hotela i govori mi da je ovo prvi put ove godine da ovako pada. I grmi i sijeva, toliko da se čovjek strese. Rijeke se s viših razina grada ulicama spuštaju prema obali. Čak se stvaraju i mali valovi. Automobili se probijaju, čak i koji jadni skuter, a ja razmišljam kako bi čak možda i bilo izvedivo staviti skije na noge, zakačiti se za neki od automobila i skijati na vodi. Opet me podsjeća na Rijeku kada se za vrijeme jakih kiša bujice znaju spuštati prema Mlaki i napraviti opći potop.
Pola sata kasnije još uvijek sam ispod hotelske cerade. Kiša na trenutak posustaje i čini se da će se razvedriti, a onda opet krene svom svojom žestinom. Bejrut izgleda apokaliptično.
Nakon sat vremena stajanja pod ceradom i cupkanja na mjestu odlučujem iskoristiti trenutno zatišje i krenuti dalje. Ako opet krene pljusak, valjda ću naći neki drugi zaklon. A onda iznenada kroz oblake izađe sunce. Promatrajući suncem obasjanu marinu s jahtama i ruševan hotel St George, nekada obitavalište bogatih i slavnih, koji čini se, po mnogobrojnim natpisima tipa 'vratimo Bejrutu stari sjaj', ide napokon u obnovu. Gradski oci Bejruta žele natrag ono što su imali u ranim sedamdesetima – svjetski jetset.
A korak prema tom starom sjaju je i obnova nekadašnjih souqova koji su u građanskom ratu posve bili uništeni tako da se pristupilo ne obnovi nego potpunoj buldožderaciji prostora i izgradnji novih. Očekivao sam ipak nešto tradicionalno s obzirom da ih nazivaju 'Souqs of Beyrut', ali iznenađenjima u Bejrutu nema kraja. Spomenuti souqovi su moderni da moderniji ne mogu biti (mislim da se negdje spominje i ime Normana Fostera) i riječ je zapravo o jednom golemom shopping centru djelomično otvorenom, djelomično natkrivenom, ali s još uvijek velik dijelom koji se tek gradi i uređuje, Tu su sve moguće marke, od H&M-a i Zare preko Manga, Vero Mode i Lacostea do Adidasa i Benettona, a u ulicama obližnjeg Soliderea ili Downtowna nalaze se i Cartier, Swarowski, Louis Vuitton, D&G, Armani, Versace... I hrpa restorana i kafića koji se bez problema mogu uklopiti u Pariz (a mnogi u svojim imenima i imaju riječ 'Paris'). Ma čitav ovaj prostor souqova i Soliderea je jedan veliki shopping centar i teško je ne primjetiti da Bejrut želi biti novi Dubai. To je kao da pretvoriš neku zagrebačku četvrt poput Knežije, Srednjaka, Utrina ili slično u jednu veliku shopping zonu. I sve je nenormalno čisto. Nema u ovoj četvrti ni jednog jedinog papirića ili žvakaće. Mnogima se ova četvrt doima preumjetno i preturistički. Sliku malo popravljaju džamije i crkve koje su ostale sačuvane među trgovinama i restoranima. Ima tu nekoliko maronitiskih kršćanskih crkava, jedan pravoslavna, nekoliko džamija. Libanon se hvali da je zemlja različitih vjera. Ima ih ukupno 12. Uključujući i malu skupinu Židova. Valjda su nakon građanskog rata, u kojem su se sukobili libanonski muslimani i kršćani i skoro izbrisali jedni druge s lica Zemlje, nešto naučili. Malo ljudi zna da je prije početka rata u Libanonu bilo više kršćana nego muslimana, a danas, iako se omjer promjenio, muslimana ima tek malo manje od 60%. Ali skoro sve su Arapi i Libanon je odličan dokaz da Arap nije istoznačan s muslimanom. Jer ovdje ima Arapa muslimana, Arapa kršćana, ali i Arapa Židova.
Odlazim do simbola grada – džamije Mohammed al-Amin. Ova džamija od crvekastog kamena nadsvođena plavom kupolom i s nekoliko minareta sinoć je bila prekrasno osvjetljena. Ni po danu nije manje impresivna, a ni unutrašnjost ne zaostaje. Kupola je iznutra obojana plavom, crvenom i žutom bojom, a posvuda vise kristalni lusteri, od kojih središnji mora imati i nekoliko tona. U ovoj je džamiji i grob Rafiqa Haririja, nekadašnjeg libanonskog premijera, koji je najodgovorniji za revitalizaciju Bejruta i posebice Downtowna nakon građanskog rata. Kako je zagovarao odlazak sirijske okupacijske vojske iz Libanona, bilo je za očekivati da će ga sirijska tajna služba ukloniti. Iako još nije dokazano, a vjerovatno nikada neće ni biti, Sirijci su organizirali atentat na njega 2005. godine. No, sigurno nisu mislili da će se kao posljedica tog atentata cijeli Libanon okrenuti protiv Sirije. Dva mjeseca kasnije Sirija je bila prisiljena povući svoje trupe iz Libanona.
Poneka ruševina iz rata vidljiva je nedaleko Soliderea na nekadašnjoj Zelenoj liniji koja je dijelila muslimanski od kršćanskog dijela grada. Ono što je rijeka Neretva u Mostaru bila u posljednjem ratu, to je Zelene linija bila u Bejrutu. Prva crta bojišnice, neprestano granatiranje, snajperi, otmice... Iako se i ovdje puno radi na obnovi, svako malo poneka je zgrada još uvijek posve u ruševinama.
Kiša opet počinje kao iz kabla. Sklanjam se ispod nekakvog nadvožnjaka. No, ni to baš ne pomaže previše jer vjetar nosi vodu na sve strane. A unatoč tolikoj vodi, jednoj je krntiji zakuhala voda. Počela je para izlaziti iz motora. Kako i ne bi kada je unutra sjedilo ni sam Bog ne zna koliko ljudi (“samo” ih je četvero bilo u prednjem redu na vozačkom i suvozačkom mjestu), a na krovu teret veći od cijelog auta. Vozač na obližnju benzinsku odlazi s praznim flašama po vodu. Pa brate mili, ne moraš hodati! Vode ima posvuda!
A onda je meni dopizdilo ovo vrijeme, uskačem u taksi i odlazim u hotel po torbu. I opet uskačem u najgoru moguću gužvu. Pola je pet. Vrijeme najgore gužve. A danas će to potrajati i više nego obično jer je petak i ljudi bježe iz Bejruta. Svuda gdje se okreneš je krkljanac. Jebem ti pas mater. Trebao sam krenuti ranije. Na pola puta do Hamre izlazim iz taksija i nastavljam pješke. Brže je. Pritisak u glavi sve je jači. Želim van! Želim izaći iz Bejruta!
A najgore tek dolazi. Autobusni kolodvor Charles Helou opet je potpuno drugoj strani grada od Hamre i hotela. Ne preostaje mi ništa drugo nego natrag u taksi i čekati. Jednom ću valjda stići. Ni taksistu nije svejedno. Gdje god da se okrene je krkljanac i klima glavom i psuje. Žao mi ga je. Jer ja sam ovo morao iskusiti samo par dana, a on vjerovatno ovdje živi cijeli svoj život. Ma Zagreb je zakon! Tko god da mi se odsad počne žaliti na gužve u Zagrebu, odmah glava na panj. Ili avionom u Bejrut da vidi što je GUŽVA. Velikim štampanim slovima. Na pola puta do kolodvora taksistu je očito dosta. Staje i odlazi po kavicu u ulični kafić. Pita mene:
“Coffee?”
Pokušavam se izvući jer kavu zaista nikad ne pijem. Najčešće pijem nescafe ili capucino, ali kavu nikada. Ali u ovom dijelu svijeta odbijanje bi moglo biti veoma neuljudno pa izbjegavam direktno odbiti.
I taksist mi ipak donosi take away coffee. Što je, tu je – morat ću je popiti. Ali gutljaj po gutljaj – tješim se jer znam da, s obzirom na prometnu situaciju, imam vremena.
Sat vremena nakon izlaska iz hotela napokon se uspijevam dočepati kolodvora i busa za Biblos. Zapravo, kao što je to bio slučaj s Tirom, ni Biblos ovdje ne poznaju pod tim imenom, već u arapskoj verziji Jbeil. Raspoloženje mi se naglo popravlja jer znam da idem u mirnije krajeve.
No, ne zadugo.
18:20 bus kreće.
18:30 pomaknuo se desetak metara. Još se lijepo vidi kolodvor iza nas.
18:40 malo smo odmakli, ali kolodvor je još na vidiku.
18:50 kolodvor se više ne vidi, ali još smo u Bejrutu.
19:00 Bejrut.
Nekakva četvrt u kojoj se izmenjuju shopping centar za shopping centrom. McDonaldsi, Burger Kingovi, KFC-ji, Nandosi... Pa onda Playboy Amusement Center. Pa kasina – također službeno 'Amusement Center'. Sa svih strana blješte neonska svijetla. Pa ogromni jumbo plakati s obnaženim ženama. Pa oni s reklamama za neki novi shopping centar koji će se uskoro otvoriti. I sve obavezno uz arapski i na engleskom jeziku. Negdje arapskog ni nema, već samo engleski. Ovome nema kraja. U Bejrutu je prisutan nevjerovatni konzumerizam, kakav nisam vidio ni u SAD-u. Cijeli Bejrut je jedan veliki shopping i amusement centar. Amerikanizacija do boli. I tu kad čovjek malo stane i počne razmišljati, zapravo dolazi do zaključka koliko je licemjerje ovdje prisutno. Pljuje se po SAD-u i zapadnjačkom načinu života, ali zapravo ne rade ništa drugo nego sve to kopiraju. I još to potenciraju.
19:20 čini se da se napokon uspjevamo izvući iz Bejruta. Autobus ide sada nešto brže.
19:30 vozač sada već isprobava svoje schumacherovske sposobnosti.
20:00 taj isti vozač izbacuje me na autoputu iznad Biblosa. Vani je mrak, opet pada kiša. Hvala Bogu tu je neki stari čiča u taksiju. Kaže da će me za 5000 lira odvesti u hotel Ahiram. Naravno da pristajem. Pješke po mraku i po kiši sigurno neću hodati po nepoznatom.
Biblos nema Bog zna kakav izbor za smještaj. Jedan je hotel negdje na brijegu kod autoputa, drugi u luci se trenutno obnavlja, a vjerovatno je i papreno skup zbog svoje pozicije, pa mi ostaje samo hotel Ahiram, također uz samo more i nedaleko starog grada i luke. Hotel je ime dobio po legendarnom kralju Biblosu, Ahiramu, koji je vladao nekih 1000. godina prije Krista, a čiji je sarkofag pronađen u ruševinama Biblosa. Danas se nalazi u nacionalnom muzeju u Biblosu.
50 dolara stoji jednokrevetna soba, kaže Lonely Planet, i dodaje: “Moguć je popust izvan sezone.” E pa ovo definitivno nije sezona jer grad djeluje posve pust (što mi i nevjerovatno odgovara nakon onog kaosa u Bejrutu), ali cijena je daleko od navedenih 50 dolara, a o popustu mogu samo sanjati.
“99 dolars. Tax and breakfast included.”, kaže mi mlada recepcionerka u Ahiramu. Bome bih volio znati gdje je Lonely Planet izvukao onu cijenu. Uglavnom, generalni zajeb. Da nije mrak i da ne pada kiša, otišao bih do onog hotela na brijegu provjeriti cijenu. Ali kao što sam rekao, mrak je i pada kiša. I moram iskeširati puno puno više nego li sam planirao. Još da vrijedi tih novaca, ne bih se žalio. Ali soba smrdi na cigarete. Plahte su čiste, ali pokrivač očito nije već neko vrijeme vidio veš mašinu. Namještaj čisti minimalizam. Jedina dobra stvar je balkon s otvorenim pogledom na more i zvuk valova koji mi pomaže da zaspim. Napokon mir.