Očekivao sam da će me ujutro oko četiri ili pet probuditi mujezin s nekog minareta. Jer koliko god se trudio u muslimanskim zemljama pronaći hotel koji nije uz neku džamiju, uvijek to na kraju ostaje neispunjena misija. I kad si baš “poslikao” okolinu i oduševljeno ustanovio da džamije u blizini nema, rano sljedeće jutro nekoga bi zatukao. Možda upravo tog mujezina iz džamije do. Neću nikada zaboraviti marokanski Fez prije par godina: našao neku super jeftinu rupu s pogledom na trg s kraljevskom palačom, a da bi sljedeće jutro ustanovio da je negdje s druge strane i džamija. Razglas s minareta bio mi je točno uz prozor pa sami prosudite kakvo je to buđenje bilo u četiri ujutro...
Ali unatoč svom ovom eseju o hotelima i džamijama, Mozart se pokazao kao dobar izbor. Ni džamije ni buke s ulice – uspio sam lijepo odspavati do devet. Obukao se, sišao do recepcije, platio račun za još jednu noć, uletio u taksi i natrag na Colu. Taksist me ovaj put traži samo četiri dolara što je oko 6000 lira što je vjerovatno i najrealnija cijena dosad, a s obzirom na njegovo poštenje, ostavljam mu punih pet dolara. S istog onog “autobusnog kolodvora” s kojeg sam jučer uhvatio minibus za Baalbek, danas ga hvatam za Tir. Zapravo Sour na arapskom jer po imenu Tir nitko živ ovdje ne zna gdje se to nalazi. Idem na jug. Nije to neki put – svega sat i pol do dva sata vožnje. Libanon je ipak malena zemlja – samo 10452 km2 površine i oko 4.2 milijuna stanovnika. Tek sam sada shvatio da je Libanon površinom manji i od Crne Gore. Ali zato od Crne Gore ima daleko više stanovnika, što se primjećuje putem do Tira jer nema ni komadić praznog prostora. Cijela je obala od Bejruta do Tira, 80-tak kilometara na jug, jedna neprekinuta linija gradova i sela. Pročitao sam u Lonely Planetu da je libanonska sredozemna obala preizgrađena, vjerovatno najviše na čitavom Sredozemlju, i ovo je dokaz. Prvi dio puta minibus ide modernim autoputom. Kao i jučer za Baalbek, riječ je o trotračnom autoputu u punom profilu, bez ijedne rupe, tako dobro napravljenom da čovjek na trenutak pomisli da je negdje u Europi. Pa ni Bugarska ni Rumunjska nemaju ovakve autoputeve, a u Europskoj su Uniji. Obična cesta koja vijuga uz more, nešto poput naše jadranske magistrale (ali ipak manje vijugava jer je libanonska obala slabo razvedena), a kojom prolazimo u drugoj polovici puta, malo je lošije kvalitete. No, još uvijek iznenađujuće dobra za jednu arapsku zemlju. Kroz prozor promatram okolinu. Najprije se izmjenjuju obiteljske vile i stambeni blokovi te poneki hotel, svi odreda izgledaju prazno. Pomalo sablasno. Tužno. Bez obzira na zvučna imena poput Deuville Beach Hotel. Sezona je prošla, ali nekako sumnjam da su i u sezoni bili puni. Libanon je nažalost u svijetu još uvijek na lošem glasu i trebat će proći još neko vrijeme prije nego li povrati svoj ugled i vrati onaj sjaj koji je imao u ranim 70-tima prošlog stoljeća kada je bio lunapark za svjetski jetset. A onda je 1975. započeo građanski rat i sve to uništio.
Dalje se nastavljaju plantaže za plantažom banana pa voćnjaci. Primjećujem na granama još nedozrele limune. Ali banane daleko prevladavaju. Ipak, ne znam da li to uopće mogu nazvati plantažama jer niti jedna nije velika, već samo ispunjava prazan prostor između građevina. Tek toliko da nema praznog hoda.
A pred Sidonom, ili na arapskom Saidom, krajolik se mijenja. Na scenu stupa industrija i nakon jednog jedinog pogleda kroz prozor može se zaključiti da je Sidon industrijski grad. Teretna luka, nešto što liči na spremnike nafte... More je toliko prljavo, što od ulja što od najlonskih vrećica, plastičnih boca i drugog smeća, da se teško mogu sjetiti da li sam ikada na Sredozemlju vidio komad prljavije obale. A u torbi teglim ručnik i kupaći...
U Sidonu nakratko mijenjam prijevoz. Moj bejrutski minibus očito nije ni namjeravao ići skroz do Tira pa se sada samo prebacujem u bus. Sidon, unatoč svoj onoj industriji, ne izgleda loše. Odmah na ulazu u grad je prekrasna džamija od crvenkastog kamena, u nekakvom pseudomuslimanskom stilu, očito novija rekonstrukcija neke starije džamije jer teško je za vjerovati da je preživjela sve ratove na ovom području, zatim promenada uz onu kaljužu od mora i na kraju zgodna ribarska lučica s nekoliko restorana i tzv. Morskim dvorcem iz 13. stoljeća. Iako je Sidon bio jedan od tri najpoznatija fenička grada (Tir, Sidon i Biblos), danas u njemu nema gotovo ništa feničko. Morski dvorac izgradili su križari na malom otočiću 80m od kopna, a povezanog s kopnom malim nasipom, jer je velik dio današnjeg Libanona nekada davno bio križarski teritorij.
Sve to promatram iz busa i razmišljam da bih se možda nabrzaka zaustavio u Sidonu na povratku iz Tira.
Cesta koja iz Sidona nastavlja prema Tiru ista je poput one prijašnje, ali krajolik se mijenja i more, na moju sreću, postaje sve čišće. Zapravo, nakon Sidona ne primjećujem tragove bilo kakve industrije. Ali zato je teško ne primjetiti da idem sve više prema politički nestabilnom jugu Libanona. Sve je više kontrolnih punktova libanonske vojske. Jest da još nisam vidio da su nekoga zaustavili, ali teško je vojsku ignorirati. Naoružanu do zuba. A nakon mosta preko nekakvog potoka na pola puta između Sidona i Tira, vojske je još i više. Sada primjećujem i libanonske tenkove sakrivene iza vreća s pijeskom i pokrivene zelenom ceradom. Odmah je uz kontolni punkt na mostu i osmatračnica UNIFIL-a, snaga Ujedinjenih naroda u Libanonu. Plave kacige iz bijelog oklopnjaka promatraju promet. Veliki znak kaže zabranjeno fotografiranje. A onda se cestom s obje strane cijelim putem do Tira vijore libanonske zastave tik uz zastave Hezbolaha. I ogromne slike, poput jumbo plakata, šijitskih vjerskih vođa i vojnika-mučenika koji su sigurno poginuli u nekom od okršaja s Izraelom. Pomalo zastrašujuće.
Ali po dolasku u Tir, opet kao da sam negdje drugdje. Kao da nisam samo 20-tak kilometara udaljen od iznimno nestabilne izraelsko-libanonske granice. Kaotičan promet, trgovine i restorani – doima se poput bilo kojeg drugog grada. I svako malo prođe koji bijeli džip s velikim crnim slovima UN na vratima s obje strane i plavom zastavom UN-a zakačenom negdje pozadi. Tek toliko da te podsjeti.
Tir ima malo više od 140,000 stanovnika i teško se izgubiti, ali radije pitam upute Libanonku koja se našla na stajalištu autobusa. Kaže da engleski ne govori, samo francaise, i na moje pitanje “Vestige du Tyr?”, odmah mi rukom pokazuje na smjer kretanja prema rimskim ruševinama Tira. Iako je preko glave imala maramu, to ovu Libanonku nije spriječilo da ona bude u modernoj roza boji, skladno našminkana i s nešto nakita. Bome je zgodna. Pravi dokaz da se mogu čuvati nekakve islamske tradicije, ali istovremeno ići u korak i s modernim svijetom. Kod nas kada čovjek spomene ženu u muslimanskom svijetu, odmah pomisli na one mumije u crnom, kojih ima i ovdje u Libanonu. Ali ipak je velika većina Libanonki liberalna i ili uopće nemaju marame ili ih imaju i onda koriste na jedan neobično seksipilan način.
Rimske ruševine nalaze se na dva lokaliteta u Tiru, Al Mina i Al Bass, ali i jedan i drugi su relativno slabo očuvani i pomalo dosadnjikavi. Al Mina je bliža centru i sačuvano je nekoliko kolonada, ruševine rimskih terma i neobične četvrtaste arene, te nešto mozaika kasnijeg, bizantskog datuma, ali ima zanimljivu poziciju sa Sredozemnim morem u pozadini. Al Bass je puno veći lokalitet i riječ je o nekadašnjoj rimskoj nekropoli, uglavnom sa sarkofazima iz 2. i 3. stoljeća naše ere, zatim su tu ostaci akvedukta te, piše u Lonely Planetu, najočuvanijim rimskim hipodromom na svijetu koji je u ono vrijeme mogao primiti i do 20,000 gledatelja. Da bi se došlo do Al Bassa, treba proći kroz Al Bass palestinski izbjeglički kamp, a tu mi se baš i ne šeće, pa radije uzimam taksi do ulaza u lokalitet. Cijeli lokalitet je okružen žicom, ali vođen onom da u svakoj ogradi mora biti neka rupa, na kraju pronalazim jednu dovoljno veliku da se provučem kroz nju. Na taj način se ne moram vraćati natrag prema ulazu na potpuno drugom kraju ovog ogromnog lokaliteta i gubiti još dodatno vrijeme šetajući se palestinskim izbjegličkim kampom ili čekajući na taksi. Ovako sam brzo natrag u centru i da sam ranije razmislio, mogao sam se kroz rupu u ogradi prošvercati u lokalitet.
Sunce nemilice prži. Već je oko jedan. Temperatura je koji stupanj ispod 30. I malo je vlage u zraku, ali ispod očekivanja. U Lonely Planetu kažu da je najbolje mjesto za kupanje privatna plaža Rest House Hotela. Nije ni javna plaža u Tiru loša. Duga je, pješčana i čista, ali neobično prazna. Zbog sigurnosti odlučujem se ipak za hotel. Plaćam deset eura i dobivam svoju kabinu, ležaljku, suncobran i privatnu plažu. Na plaži je još samo jedna žena s nekim klincem, ali ubrzo i oni odlaze pa ostajem sam. Pijesak je sitan, plaža čista, a more prozirno i toplo. Skoro kao da sam u kadi. Tek me valovi malo prenu iz sna. Ne mogu vjerovati da je ovo isto more nekih dvadesetak kilometara sjevernije bilo prava kaljuža.
Poslijepodne provodim izležavajući se na plaži jer mi je vjerovatno ovo jedina šansa na ovom putovanju, s obzirom da je prema sjeveru Libanona more prljavije, a drugi dio puta vodi me u unutrašnjost Sirije gdje mora nema.
Promatram obalnu crtu prema jugu. Tamo negdje, dvadesetak kilometara dolje, nalazi se granica s Izraelom tj. točnije s Palestinom. Prostor neposredno južnije od Tira je do 2000. godine bio pod izraelskom okupacijom. Izraelci su se tada povukli, ali granica je i dalje čvrsto zatvorena. Razmišljao sam da uzmem taksi da me odvede na najjužniju moguću točku libanonsko-izraelske granice, ali plaža me ulijenila i dok sunce ne ohladi, ne želim se micati s nje.
Toliko da se sunce skoro već “poljubilo” s morem kada sam odlučio da pod hitno moram krenuti ne bih li stigao još malo prošvrljati po starom gradu i potom uhvatiti prijevoz za Bejrut. Javna plaža sad je iznenada s nešto ljudi. Neki samo trče po plaži, drugi su na pijesak dovukli plastične stolice i nešto igraju i razgovaraju, neki se kupaju, a u oči mi upadaju dvije Libanonke koje se brčkaju u plićaku skroz odjevene.
A stari grad je navrat nanos izgrađen. Nema tu nikakvog reda. S izuzetkom jedne kršćanske crkvice, mnogo slika Djevice Marije po ulaznim vratima kuća, jer je stari grad Tira uglavnom kršćanska četvrt, te ribarske lučice gdje jedni spremaju ribarske mreže za sutrašnji ribolov, a drugi u neuglednim kafićima uz rivu igraju karte, stara gradska jezgra djeluje dosta hladno.
U šest sati već počinje padati mrak i shvaćam da je vrag odnio šalu. U muslimanskim zemljama kako se bliži mrak transport postaje sve problematičnijim. A i nadvili su se nekakvi tmurni oblaci. U centru Tira, na istom mjestu gdje me jutros ostavio bus, sada stoji samo jedan. Prazan. Pitam vozača: “Saida? Beirut?”.
Odmahuje mi glavom i na pigin engleskom daje mi do znanja da nikakvog busa odavdje više nema, ali da će me odbaciti do nekakvog raskršća odakle idu busevi za Bejrut. Zaustavljanje u Sidonu naravno otpada.
Par kilometara od Tira uspijevam pronaći direktni kombi za Bejrut. S obzirom da ide autoputom i ne staje po usputnim selima, a vozač je pravi Hamilton, u Bejrutu sam za manje od sat vremena, Jutros su mi ukupno trebala dva sata. No, u Bejrutu vozač odlučuje da mu je dosta vožnje pa nas sve izbacuje negdje na periferiji. Hvala Bogu da jedan tip iz kombija ide također za Hamru pa šeramo taksi. Objašnjava mi princip rada taksija:
“Kažeš li samo taksi, to znači da želiš privatnu vožnju i ona će te ispasti puno skuplja. Kažeš li service, to znači da taksist može usputno pokupiti i druge putnike i to na kraju ispada jeftinije. Kao ti i ja sada. Razumiješ?”
Klimam glavom u znak razmijevanja. Samo što je to u praksi daleko kompliciranije. Pogotovo kad si stranac. Šerani taksi do Hamre u trajanju od 20-tak minuta svakog nas izlazi 1500 lira. Kako nemam sitno (uvijek nekako kad treba, sitnog nema u novčaniku), Libanonac plaća cijelu cifru i na kraju ne želi primiti novac. Dokaz da su Libanonci jako gostoljubiv narod i da se svim silama trude da se gost osjeća kao kod kuće. I ono što mi se posebno sviđa u Libanonu jest da te, za razliku od ostalih sličnih zemalja, tebe kao stranca nitko ne povlači za rukav i pokušava ti svako malo nešto uvaliti. Jedini izuzetak su ponovno taksisti koji kada šećeš ulicom cijelo vrijeme trube za tobom i pokušavaju te natjerati u taksi jer što bi bogati stranac išao pješice ako može lagodnije mojim taksijem. I tako misli svih onih 30 taksista koji ti potrube, a neki se i uredno zaustave uz tebe, u pet do deset minuta šetnje nekom ulicom. Bilo kojom. Taksista u Bejrutu ima kao muha na govnima.
“Moraš obavezno otići pogledati cedrove. Jer doći u Libanon, a ne vidjeti cedrove...”, savjetuje mi na rastanku Libanonac. Znam da je to nešto kao doći u Pariz i ne vidjeti Eiffelov toranj ili posjetiti Rim i ne vidjeti Kolosej, ali cedrove ću morati ostaviti za neki drugi put jer na ovom putovanju vrijeme mi je dosta ograničeno.
Navečer odlazim do Gemayzeha. Nazivaju ga novom četvrti za izlaske, bejrutskim SoHom. No, četvrtak je i očito izvan petka i subote izlasci ovdje ne dolaze u obzir. Gemayzeh nije ništa više od jedne ulice, dužine možda zagrebačke Jurišićeve, s nizom kafića i restorana. Samo iz jednog večeras dopire glazba. Ulazim, sjedam, naručujem Sex on the Beach koktel i tek tada shvaćam da sam ušao u karaoke bar. I to karaoke bar na francuskom. Dvije grupice mladih Libanonaca i Libanonki treniraju svoje glasovne (ne)mogućnosti. Dovoljno da ispijem nabrzaka taj koktel i nestanem prije nego li netko i meni uvali mikrofon. I da, ovo je bio vjerovatno najbolji Sex on the Beach koji sam ikada popio. S obzirom da sam ga platio deset dolara, manje nisam ni očekivao.
Vani na ulici izmjenjuju se super moderni auti (mnogi džipovi ili kabrioleti) s krntijama. Na trenutak grad po voznom parku izgleda montekarlovski, a onda te pokoja krntija vrati u stvarnost. Jedna takva mogli bi biti iz rubrike “Vjerovali ili ne, ovo još uvijek vozi!”. Prolazi nekakav prastari Mercedes, bez ijedne ravne površine, izlupan sa svih strana. Ne samo da nema prednjeg blatobrana, nego mu fali cijela prednja strana sa svijetlima. A da mu se ne otvori, gepek mu je privezan trakom poput onih koje stavljamo oko kofera. I vozi.
Ali s izuzetkom ovakvim rijetkih slučajeva, vozni park Bejruta je veoma impresivan. Mnogi od ovih automobila teško se viđaju u Hrvatskoj. Vlasnici većine su djeca zaljevskih bogataša koji u Bejrutu studiraju na prestižnom American University of Beirut (AUB) ili se jednostavno dolaze kurvati i drogirati u liberalan Libanon. Koliko je Bejrut liberalan dokaz su i Libanonke u Gemayzehu od kojih mnoge imaju toliko kratke suknje i dekoltee da bi im mogle pozavidjeti djevojke na Zapadu. A Bome imaju što za pokazati. Nikada ne bih rekao da sam u nekoj arapskoj zemlji!