Postavlja se jedno vrlo jednostavno pitanje. Vjere vrlo često imaju komplicirane sustave dogmi, priča, itd u koje je svakom slobodno mislećem čovjeku teško povjerovati. I kad bi netko htio povjerovati, pitanje je zašto vjerovati ako ponekad sami vjernici ne vjeruju u postavke svoje vjere. A još više bi trebali vjerovati istaknuti vjernici -- svećenici, koji igraju bitnu ulogu u ritualima i vode vjernike.
Tako kastavski župnik Franjo Jurčević na svom blogu piše u povodu Gay Pridea i povezanih nereda:
Ono što se je jučer događalo u Beogradu, samo je dokaz da moralne nakaze i psihopati sve više ovladavaju sredstvima javnog priopćavanja, ulicama, ustanovama, gradovima...
Mnogi su beograđani pokazali što misle o tim psihopatima, jedino mi je žao što je toliko policajaca nastradali: po mome policija se je trebala povući i dozvoliti normalnima da sa tim bolesnicima malo prodiskutiraju.
Kojim pravom šačica homoseksualaca i lezbijki izlazi na ulice tražiti neka svoja prava? Oni bi na to imali pravo kada bi netko od normalnih došao u njihovu kuću i tu ih napadao poradi njihove bolesti.
Dakle, on se zalaže da policija pusti nasilnike da prebiju homoseksualce! Kakve to veze ima s porukom mira i ljubavi? Kakve to ima veze s okretanjem drugog obraza?
Čini se da je nakon dva dana župnik malčice promijenio mišljenje, pa piše:
I neka sam jer su to tipovi za žaliti a ne osuđivati. Pogotovo ne za batinati i tući jer su dovoljno izbatinani i istučeni od majke prirode.
Dakle, jedan dan su "moralne nakaze" i "psihopati" a drugi "tipovi za žaliti a ne osuđivati"....
Teško će katolici steći nove vjernike među liberalnijom populacijom ako neki od njih imaju ovakva stajališta i ne vide ništa suprotno svojoj vjeri.
"Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen."
No u Beogradu je dosta ljudi bacalo kamenje -- valjda su svi bez grijeha.