Jebenti gay paradu.
Cilo vrime sam bila onako cool i građanski zgrožena nad divljaštvima i agresijom protivnika parade u Beogradu i nisam bila spremna na ono što me strefilo prije dvije-tri minute kad sam, ništa ne sluteć', kliknila na jedan od tekstova u e-novinama a pred oči mi iskočila fotografija sa parade. Ide kolona, a na njenom čelu sudionici parade nose veliki transparent "MOŽEMO ZAJEDNO".
Istu sekundu meni suze na oči.
Rasplakala se brate k'o tužna godina. Savinula i pognula tužno, kao tužna vrba.
Dobro jesi li ti normalna, postavljam sama sebi jedno od mojih uobičajenih, retoričkih pitanja. Koju gospu sad cmizdriš?
I sve dok tako samokritički i zgađeno pljucam po samoj sebi u maniru najvećeg cinika, kroz glavu mi jurišaju nesređene i kaotične sekvence svih onih situacija u kojima nismo zajedno, a ima ih toliko da iza svake nove slike stoje tri točkice, protežu se unedogled, puno su dulje od ijedne parade ikad.
Najduža kolona na svijetu je ona sastavljena od ljudi sa kojima nismo bili zajedno. To je kolona kojom bi mogli zaokružiti cijelu planetu. Možda i nekoliko puta.
Nismo zajedno.
Nismo sa invalidima, nismo sa usamljenima, napuštenima, nismo sa opljačkanima, nismo sa zviždačima, sviračima, vitezovima i pjesnicima, nismo sa bolesnima i manjinama, nismo sa susjedima, niti sa familijom, niti sa stablima.
Nismo ni sa sobom samima.
Možemo zajedno.
Ne mogu to ni napisati a da mi brada ne zadrhti.
Stvarno sam nja-nja.
Post je objavljen 12.10.2010. u 14:17 sati.