Bez najave.
Tvoj zamišljeni pogled u daljinu.
Polako slažeš riječi.
Zastajkuješ,
razvlačiš slogove
naglašavajući stvarnost.
Dopuštaš da moje čuđenje
zavlada prostorom.
Tišina me baca.
Udaram
iz sve snage
o zidove samoće.
Samo moje samoće.
Pusti me, molim te,
da se još jednom zagledam
u prazninu tvog pogleda.
Ježim se od povjetarca
što kroz odškrinut prozor
donosi miris mora.
Puni mjesec.
Nemam snova.
Dodatak napisan 10.10.2010. (nezgodan datum? Ne znam, ne razumijem se u to.)
Čarobne riječi
Bura. Puše cijelu noć. Ujutro je brrrrrr...a onda se smiri i dan bude prekrasno sunčan i topao. Nebo bez ijednog oblačka. Zašto mi to ništa ne znači? Jesen? Depresija? Mnogi su, u zadnje vrijeme, pisali o tome. Nemirna sam, nekakve mi se čudne misli roje po glavi, strah me. Plače mi se. Ne mogu. Umorna sam, spava mi se. Ne mogu. I kada se smirim i najzad utonem u san - nemam snova.
Lutam po blogosferi tražeći post, komentar, sliku, bilo što da me oraspoloži, nasmije. Kod Marčeline sam ostavila komentar da se za dobre stvari čovjek mora sam pobrinuti. I to što prije. Loše, nezgodne, neugodne stvari ionako dođu same.
Razmišljam što je uzrok ovakvom, ne samo mom, (ne)raspoloženju. Stanje u zemlji, vremenske (ne)prilike, ili su se planete tako posložile?
Već dugo razmišljam o tome da potražim nekoga tko bi mi pojasnio kako su se to planete posložile u trenutku kada sam prvi put zaplakala. Predomišljam se. Stalno mi pada na um : "Svatko u sebi nosi nekog svog malog Boga kojem se potajno moli." Sve se više molim, sve manje poduzimam nešto, bilo što, da promijenim ono što mogu promijeniti. Tražim čarobne riječi, a pitam se: postoje li one uopće?
Post je objavljen 09.10.2010. u 15:11 sati.