Zašto nas Bog tako često ostavlja
da čekamo, prije nego li nas usliši,
ne otvara nam odmah, niti brzo,
ne ispunjava odmah naše čežnje,
iako u molitvi to želimo, i trebamo.
Pogledajmo odnos među ljudima,
iako ljubav na početku jeste prava,
često je potrebno dugo vremena
da se razjasne namjere i osjećaji.
Dakle, ljubav se ponaša slično
ako nastojmo nekoga sebi pridobiti,
nastojat ćemo uporno, dok nas ne usliši,
jer su strpljivost, upornost i vjernost,
znaci da u traženju ozbiljno mislimo.
U spoznaji i ljubavi, ako tražimo Boga,
iako treba čekati, sigurno Ga nalazimo.
Božju blizinu ne možemo doživjeti odmah,
jer, svjetlo nam se pokazuje postupno,
započinje svitanjem, kao jutarnje rumenilo,
i tek nakon dužeg vremena doživljavamo
puninu, Božju ljubav, blizinu, mir, glas...
Naša svakodnevna i ustrajna molitva,
kojom se u vjeri i nadi postiže dubina,
jeste tajna, naše ljubavi prema Bogu.
Ustrajnom molitvom postižemo vjernost
koja traži vrijeme za svakodnevnu molitvu,
kako bi Božji mir i ljubav nastanili naše srce.
Zato; blago tebi ako nađeš vremena i tako
dnevno u molitvi tražiš i nalaziš Gospodina.
Blago tebi ako moliš i ako znaš čekati, i onda
kada prividno Bog ne uslišava tvoje molitve.
Blago tebi ako pokazuješ ljubav Gospodinu
osjećajima, svojim veseljem i pjesmama,
ako ga slaviš u raznim tegobama i nedaćama
koje moraš trpjeti radi pomoći sebi i drugima,
iako u tom času nemaš spoznaje Božje blizine.
Blago tebi ako si uvijek svjestan da Bog čuje
tvoje čežnje, tvoje želje, tvoje uporno kucanje,
jer dolazi vrijeme nagrade, vjernim prijateljima.
Isus nas poziva da "svagda molimo i nikada
ne posustajemo" i da molimo s pouzdanjem
puni vjere, povjerenja, puni ljubavi (Lk 18,1).
Kada smo u nevolji, ili nemamo vremena za
molitvu, Crkva preporuča iskrenu molitvu srcem:
Isuse, Sine Božji, smiluj mi se!,
koju možemo moliti svagda, s vjerom i velikim
pouzdanjem, molitva koja nas jača i čini radosnim.
Post je objavljen 08.10.2010. u 20:55 sati.