Pregled posta

Na korak od sna

Pramac broda snažno je rezao glatku površinu tihog mora s kojeg se zavodljivo ljeskao blagi odsjaj ponoćne mjesečine. Noćni vjetar mrsio joj je zlaćenu kosu, tjerajući duge plave pramenove s lica, stvarajući slabo vijorenje njene prljavo-bijele, svilene haljine koja joj je lagano padala do koljena. Dugim prstima obuhvatila je rukohvat ograde ispred sebe i očima boje mahagonija zamišljeno se zagledala u sjajnu mjesečinu nad sobom. Miris slatke soli punio joj je nosnice i nježno ju milovao po licu crvenkastog tena. Šum valova, izazvanih kretnjom broda, opuštajuće je razbijao teški zid tišine. Iskren osmjeh slabašno joj je titrao na punim, crvenim usnama, dok su joj bosa stopala dodirivala vlažan pod drvene, brodske palube. Misli su joj bile obuzete slikama njegova prijazna lica koje joj se slatko smiješilo. Polako je spustila pogled na duboku brazgotinu na desnoj potkoljenici. Jedina bol koja je trenutno izvirala iz davno zacijeljele rane bila je spoznaja da će po prvi puta biti razdvojeni više od jedne noći. Bio joj je to trenutno jedini podsjetnik na Ljubav s kojom se morala oprostiti na dva, kako joj se činilo, vječno duga tjedna, koja je morala provesti daleko od Njega na godišnjem obiteljskom okupljanju na otoku usred neprekidnog oceana. Osjećala se pomalo prazno, kao da je dobar dio nje ostao s njim kod kuće. Otjerala je tu misao iz glave i opet vinula pogled u visine k mjesečini i zamislila njegov topli dodir u dlanovima, slatki dah na svom licu i duboke smaragdno-zelene oči zagledane u njene. Stajala je tako vrlo dugo, možda i satima, zagledana u mjesečinu i zadubljena u svoja slatka snatrenja.


Dani ljetnog odmora prolazili su joj nemoguće sporo, ali svejedno su prolazili i bližio se povratak kući. Povratak njegovom toplom zagrljaju, povratak u ljubavnu luku.
Dan prije povratka, dok je opet opušteno ležala na svom krevetu zamišljajući njega pored sebe, u džepu starih traperica tiho joj je zazvonio mobitel najavljujući novu dolaznu poruku. Ushićeno je ustala s kreveta i ugurala duge prste u džep i hitro izvadila mobitel. Sa slatkim ju je osmjehom otvorila.
Poruka je bila jasna i kratka: 'Doživio je prometnu nesreću. Trenutno je u komi. Ne znamo hoće li se probuditi.'
Osmjeh joj se trenutno izgubio s lica kao da ga nikad nije ni bilo. Nakon što joj je mobitel lagano skliznuo iz ruke i tupo udario o pod, ona je i dalje samo ošamućeno zurila u prazno, ne vjerujući. Nije osjećala ništa, samo tupu praznu rupu u glavi, koja se polako punila groznim slikama koje je sama stvarala; njegovo savršeno, nasmiješeno lice pomalo je zamjenjivala slika beživotnog tijela pod kotačima nepoznatog automobila u lokvi krvi. Njegove savršene, smaragdno-zelene oči koje se nisu otvarale, prelijepe usne koje se nisu razvlačile u osmjeh otkrivajući mu savršeno bijele zube.
Oči su joj se zasuzile u trenutku i suze su se silovito razlile po obrazima. Koljena su joj zaklecala i popustila te je nesvjesno pala na drveni parket poda tople sobe. Čula je jedino otkucaje svog srca, koje kao da je htjelo kucati za njih oboje. Suze, što su joj hitro kapale s lica, tupo su bubnjale o parket pod njom. Odjednom joj se sve još više zamutilo, a zatim i zacrnilo. I duboki bezdan potpuno ju je progutao.

Tihi glasovi počeli su se probijati do nje. Zadržala je oči zatvorene. Čula je majčin zabrinut glas nad sobom, nije razumjela ni riječi koje su joj izlazile iz usta. Premda je jasno razabirala njegov tugaljiv, pomalo nestrpljiv ton. Osjećala se čudno. Kao da je spavala danima, možda tjednima. Pokušala se sjetiti bilo čega od prije dugog sna, ali glava joj je bila prazna i još prilično ošamućena.
Kako joj se razbistravalo u glavi počela je prepoznavati dobro joj znan miris tople, vlastite sobe. Začula je u pozadini tiho kucanje sata sa zida iznad radnog stola. Mekanu površinu koja se prostirala pod njom prepoznala je kao svoj mali krevetić. Majčin se glas napokon razbistrio toliko da su joj riječi počele imati nekog smisla i reda. Tiho je razgovarala s njenim ocem.
Tad ju je pogodilo!
Sjetila se putovanja; sjetila se samoće; sjetila se riječi poruke i odjednom više ništa nije imalo smisla, odjednom više ništa nije bilo bitno. Snažan drhtaj prošao joj je tijelom i roditelji su joj, skačući na noge, živnuli. Njihove ruke našle su se u njezinima, no ona to kao da nije primijetila. Glasovi su im postali snažniji, sretniji, ali opet samo glasovi, bez smisla i reda. Činilo joj se pogrešno. Kako mogu biti sretni kad je ona izgubila smisao života? Razlog koji bi ju natjerao da ustane, nešto što bi joj vraćalo osmjeh na lice!
Natjerala je kapke da joj otvore suzne oči. Mutno je ugledala majku i oca, njihova nasmiješena lica. Žestok jecaj, koji nije mogla zaustaviti, oteo joj se iz grudi, ostavljajući joj roditelje u nemalom šoku. Ponovo su se sjatili oko nje, obasipljući je pitanjima na koja, i da ih je razumjela, ne bi imala odgovora.
– Moram ga vidjeti! – promukle riječi protisnula je kroz grlo preko jezika i usana. Glas joj je zvučao čudno, prazno u vlastitim ušima.
Zanemarila za zabrinut pogled koji su roditelji izmijenili i natjerala mišiće da se stisnu i povuku joj gornji dio tijela u uspravan položaj. Zavrtjelo joj se u glavi od naglog pokreta, pa je podmetnula ruku pod sebe da se ne sruši ponovno na jastuke. Kad joj se stanje u glavi vratilo koliko-toliko u normalu, pokušala je ponovno ustati, no ovog puta su joj put pripriječile majčine ruke.
– Pričekaj, srce, minutu. Moramo ti nešto objasniti. – oči su joj odgovarale glasu; bile su pune brige i suosjećanja, ali i još nečega. Straha možda?
Zagledala se očima boje mahagonija prvo u majčine oči pa u očeve. Znala je da znaju nešto više. Je li on preminuo? Je li već predao borbu za život? S mukom je potisnula grozničava pitanja u glavi tek toliko da se ponovno ne obezdani. Morala je biti dovoljno snažna, morala je saznati vrijedi li i dalje svaki otkucaj njenog srca. Progutala je knedlu, iako pomalo bezuspješno, i tek usnama bez glasa oblikovala riječi:
'Je li još s nama?'
Majčina ruka polako se podigla i blagim dodirom pomilovala kćer po svijetloj kosi te lagano prešla blijedim licem preko mokrih jagodica brišući joj suze koje su i dalje nezaustavljivo tekle.
– Zlato, moraš znati da si veoma dugo spavala, više od tri dana, zapravo. Od kad smo se vratili kući, tvoj otac i ja u stalnom smo kontaktu s njegovim roditeljima. Još je živ, no stanje mu se nažalost svakim satom sve više pogoršava. Toliko da su prihvatili danas isključiti aparate koji ga još održavaju na životu… Žao mi je, srce. Ne možemo ništa više učiniti.
Srce joj je ponovno počelo nabijati u ušima, nadglasavajući sve ostale zvukove. Nije mogla vjerovati da će samo tako odustati. On se borio svim svojim snagama, a oni to ne vide; oni to ne žele vidjeti. Nije im to mogla dopustiti, morala je nešto poduzeti. Bez njega cijelo njeno postojanje više ne bi imalo smisla. On je njoj spašavao život iz dana u dan svojim dodirima, poljupcima, nježnim riječima… Morala je biti u stanju nekako mu uzvratiti. Ali nije znala kako.
Minute su protjecale dok je ona i dalje vodila svoju malu raspravu u glavi. Pogledi njenih roditelja bivali su sve prestrašeniji kćerkinim užasnutim izrazom lica. Tada joj je pažnju privukla još jedna riječ koju je majka izgovorila. 'Danas.'
To će učiniti danas.
– Kad danas? – više od toga nije mogla izreći.
– U točno sedam sati navečer.
Oči su joj automatski potražile zidni sat na drugom kraju sobe. Zurila je u kazaljke pokušavajući shvatiti što pokazuju; 14 sati i 26 minuta. Grozničavo je brojila sate i minute do posljednjeg otkucaja. Brojke su joj se napokon složile i očajno je shvatila; ostala su joj još četiri i pol sata. Četiri kratka, prekratka sata…
Morala ga je još jednom vidjeti, još mu samo jednom reći koliko ga voli. A onda kad sat odbije sedam i kad njegovo srce prestane kucati, poći će za njim. Nije znala kako, ali znala je da će naći načina. Ljudski je život krhak, neće joj biti teško.
– Želim ga vidjeti! – ponovila je zahtjev.
– Mila, jesi li sigurna? – ovog puta oglasio se otac. – Ne izgledaš mi sasvim dobro, možda bi još trebala malo odspavati, odmoriti se.
– Želim ga vidjeti! – prosiktala je riječi takvom silinom da su joj oba roditelja ustuknula i načas se smela.
– U redu, srce. Odvest ćemo te do bolnice. – majka je napokon pristala nakon minute razmišljanja. – Trebaš li pomoć da se spremiš?
Žestoko je odmahnula glavom odjednom u neobuzdanoj hitnji, zbacila deku sa sebe i iskočila iz kreveta toliko brzo za joj se ponovno zavrtjelo u glavi. Ustuknula je i kratko rekla s neodgodivom hitnjom u glasu:
– U redu sam. Požurite se. Želi što prije stići…

Bila je gotova nemogućom brzinom. Obukla je prvo što joj je palo pod ruku u ormaru, obula stare tenisice i otrčala ravno u auto dovikujući ponovno nestrpljivo roditeljima da se požure. Trebalo im je dvostruko, ako ne i trostruko duže, kako joj se činilo, da se pojave pred automobilom. Kad su napokon sjeli na svoja mjesta i pokrenuli auto, ona je opet grozničavo pogledavala na sat.
Minute su neumoljivo tekle, a oni su se, prema njenim mjerilima, kretali odviše presporo. Zahvalila je Bogu nakon što bi svaki semafor prošli bez i najmanjih zastajkivanja. Osjetila je da je napokon netko uz nju i govori joj da će biti u redu. Premda mu nije vjerovala, osjetila je mrvicu olakšanja. Do bolnice nitko nije progovorio ni riječ.
Kad je otac napokon zaustavio auto, otvorila je vrata i potrčala prema glavnom ulazu, pa kroz staklena vrata s kojima se umalo sudarila, ravno do glavnog stola za prijem i informacije. Isula je riječi nerazumnom brzinom glavnoj sestri u lice, koja je dvaput zbunjeno trepnula i zamolila je da se smiri i objasni što se dogodilo.
Ona je nekoliko puta duboko udahnula i ponovno počela ispočetka, samo mrvicu sporije. Sestra je napokon shvatila što želi i polako je odvela do prozora ispred sobe za intenzivnu njegu na drugom katu i prst uperila u njega. Objasnila joj je da mora obući zaštitnu masku i haljinu prije nego što uđe, no ona je više nije slušala. Sva joj je svijest bila priljubljena uz njegovo, naizgled, beživotno tijelo, priključeno na nemali broj cjevčica između toliko raznih aparata, koji su mu bili izvor života.
Nesvjesno je učinila što je sestra zatražila i ušla u sobu. Suze su joj ponovno potekle upalim licem kad je čula zvuk aparata koji je oponašao slabe otkucaje njegovog srca. Uložila je sav tjelesni napor da pređe sobu do njegovog kreveta i sruši se naposljetku na stolicu do njega. Drhtavi jecaj opet joj se oteo s usana dok je zamagljeno promatrala njegovo tijelo pod tankom bolničkom plahtom; ljubičasta mjesta od podljeva na njegovoj koži, zatvorene oči, blijede usne, snažna prsa koja jedva da su se pomicala zbog disanja…
Natjerala je svoje drhtave prste da se obaviju oko njegovih. Stisnula ih je kao da želi svoju životnu snagu tako pretočiti u njega. Oči boje mahagonija uprla je u njegove kao da će ih tako natjerati da se otvore.
Sjedila je tako veoma dugo dok su joj suze bezglasno padale na krevet do njihovih isprepletenih ruku, dok je jecala i molila ga ispod glasa da je ne ostavlja. Ponavljala mu je kao pjesmicu riječi pune ljubavi i očaja.

Vrijeme je u inat isteklo kao da i nije postojalo. Shvatila je to tek kad je njena majka ušla u sobu da ju upozori da joj je preostalo još pet minuta. Agonija joj je proparala prsa ostavljajući je bez daha. Nije ni shvatila da je majka napustila sobu dajući joj još tih pet minuta na dar.
Pokušala se pribrati da mu još jednom ponovi riječi posljednje pjesme. Podigla se na noge i nagnula nad njega. Tiho je prošaptala kratko 'Volim te' i lagano pritisnula svoje usne o njegove, još samo jednom za kraj.
Bila je spremna. Otići će čim se njegova vatra ugasi. Znala je da je neće boljeti. Tjelesna bol bit će ništavna u usporedbi s onom koju već osjeća.
Polako je odvojila usne od njegovih, prekidajući neuzvraćen poljubac. Okrenula se i pošla tiho prema vratima.
Odjednom, zvuk njegova srca, koji se cijelo vrijeme usporavao, počeo je mahnito tuči sve brže i brže. Preko tog nevjerojatnog zvuka začula je još nešto; dah koji je glasno prohujao kroz njegove usne, ponovno i ponovno. Vrata sobe su se otvorila i prevelik broj ljudi utrčao je u sobu i sjatio se oko njega.
Ona je i dalje stajala ukopana od iznenađenja i neočekivane nade na pola sobe. Usprkos svim tim ljudima i dalje ga je jasno vidjela. Vidjela kako mu se kapci lagano podižu. Vidjela je kako mu smaragdne oči nepogrešivo pronalaze njene, kako mu se još blijede usne protežu u oduševljen osmjeh, kojem se nije mogla oduprijeti i ne nasmijati se i sama.
Vrijeme je ponovno stalo i u toj prepunoj sobici nije bilo nikog doli njih dvoje. Suze, koje su joj i dalje tekle, pretvorile su se u suze radosnice. Pokrenula je svoje tijelo i automatski ga usmjerila prema njemu. Probila se kroz zadnje prepreke i snažno ga zagrlila, dijelom iz čiste potrebe, a dijelom jer i dalje nije vjerovala sebi da ne to sve ne umišlja.
No kad su im se usne ponovno spojile, osjetila je da joj je poljubac uzvraćen. Pola je napokon bilo ponovno cijelo, a radost koja je prštala i iz jednog i iz drugog ostavila je ostatak sobe bez daha.

Kad su joj oči napokon presušile, sjedila je ponovno u svom toplom krevetu, previše uzbuđena i sretna da bi zaspala i prekinula san na javi. Za nekoliko dana i on će biti tu i tada će zajedno usnuti u svijet koji nikad neće biti ljepši od ovog koji im je trenutno dan.


Post je objavljen 08.10.2010. u 17:31 sati.