Marketing
novo vrijeme...
eto proslo je skoro godinu dana od mog zadnjeg posta...
kretala sam u borbu protiv anne, u borbu protiv bolesti, novi zivot...
sad sam opet tu u blog editoru, kao da sam juce sjedila zadnji put, vrijeme leti i ne staje, godina za godinom, post za postom, ispit za ispitom, dan za danom..
naravno da nosim samo dobre vijesti...
anna je odavno iza mene, onaj glas u mojim mislima je odavno zgasnuo, sad sam sama sa sobom..i dalje drzim kile od 52,53 do maximalnih 56, nisam u cijelu ovu godinu pala ispod 52, nisam ni pomisljala na to, ni na 51, ni 50, ni 45 ni 42...znaci nisam gladovala, nisam bingeala, nisam se popela ni iznad 56kg...
kako to uspjevam, ponekad ni sama ne znam, jednostavno u glavi imam granice, trudim se jesti zdravo, trenirati i nisam opterecena s hranom, ne brojim kalorije, ne povracam, ako malo pretjeram s junk foodom il vecerama po restoranima, alkoholom, pojacam tempo treninga i jedem kuhano, variva, juhe...al ni tim nisam opterecena kao sad joj moram na dijetu, nego jednostavno vidim po trapkama i bacim se na povrce...
uzivam u okusima zdrave hrane, u manjim kolicinama dobre spize, raznih okusa i pretvaram se u pravog gurmana, ne hedonista...
to mi je dosta velika promjena, jer mi se do prije godinu dana apsolutno sva hrana gadila, na kraju mi se i jabuka zgadila i mislim da sam nastavila bit tvrdoglava da ovog posta nebi nikad bilo, da nikad nebi shvatila koliko je zivot lijep, koliko je sreca blizu, koliko male stvari raduju, da svijet nije hranocentrican, da je hrana gorivo i uzitak, al samo jedan mali djelic sveg ostalog lijepog sto me pratilo kroz ovu godinu...
ma ono sto da vam kazem jednostavno sam presretna sama sa sobom i uzasno ponosna na sebe...
bolest sam takodjer pobijedila, nema vise bolnih terapija, oduzela mi je ono na sto sam bila najponosnija, sto sam mazila pazila i njegovala, sto sam imala kao zastitni znak...
nije bilo lako, al me ojacalo, jer mi se po ko zna koji put potvrdila moja zivotna teza da nista nije nezamjenjivo, da nista ne traje zauvjek, da sve mora proc i da nema te stvari koju ne mogu pobjediti...
kad sam prvo shvatila da sam ostala bez toga, tj. da cu u dogledno vrijeme ostati, uhvatila me takva nemoc, bijes, tuga,...a onda nakon nekog vremena olaksanje, jer sam u tome nasla jedan lijepi prizor i razlog, a to je novi zivot, nova sansa...ne znam sva razmisljanja sam promjenila, sve kriterije, sve hobije, apsolutno sve sto je mene cinilo menom ;) pa sam shvatila da se i to moralo promjeniti, morala sam vidjeti da i bez toga nisam niti malo drugacija osoba, manje kvalitetna ili sposobna, manje lijepa...to je jednostavno ispralo i ono zadnje zrnce moje povrsnosti...
fax ide ko podmazan, dosta truda ulozenog, dosta uspjeha ostvarenog, svi moji planovi se ostvaruju...i jako je lijep osjecaj znati da sam kroz cijelu gongolu uspjela ostati na pravom putu i da zivot nije toliko tezak ako ga ne zelis gledati takvog...
i nastavit cu ovako, ko mrav, ne namjeravam dizat glavu i gledat druge, samo cu radit i radit i radit a sve ce doci sto doci treba, i dobro i loše, al se vise nicega ne bojim!!!
ljubi vas vasa nista posebna svih i ovaj put nista ne obecajem, al cu se truditi malo vise piskarati!
Post je objavljen 07.10.2010. u 15:15 sati.