Malo sam razočarana. Možda i povrijeđena. I možda mi te malo žao.
Žao mi je što ti nikada nisam mogla uzvratiti ljubav, što na tvoje osjećaje nisam znala reagirati osjećajima, što na tvoje pozive nisam titrala, što na tvoju ljubav nisam znala reagirati. A volio si me najviše od svih…
Ti kojemu sam jedino ja bila važna, ti , koji si se odvažio voljeti me pred svima, ti koji si svoju ljubav kao drago kamenje prosipao ispred mojih nogu, a ja srnećim korakom preskakivala preko nje tražeći drugu, misleći bolju, ti kojem nisu bile važne moje godine, moja visina, moja naizgled nezainteresiranost, ti koji si mi podilazio , koji si me svojom otvorenošću pomalo kupovao , iako ti to nisam nikada dala do znanja.
Prevelika stvarnost se nadvila nad nama, da bih te pustila u svoj život, previše toga bi trebao proći da bi došao tamo gdje želiš biti, predubok ponor za koji sam sumnjala da ga možeš premostiti,,i zato sam šutjela.
Ti si me volio najviše, najdulje, najiskrenije. Žao mi je što je ostalo na tome. Kunem se da sam razmišljala o tebi, o nama, i bojala sam se tih razmišljanja. Nismo bili isti svijet.
I tu je sve stalo….
Danas ženiš ženu koju ne voliš. I danas shvaćam težinu riječi tvoje zadnje poruke; prevario sam onu koju volim sa onom s kojom živim…..
Post je objavljen 06.10.2010. u 13:57 sati.