U sezoni branja gljiva, afere u kojima su u glavnim ulogama lažni domoljubi s autentičnim kriminalnim biografijama niču kao gljive poslije kiše.
Domovina kao dioničarsko društvo
Iz Bruxellesa prijete kažiprstom, a kako se
bliže izbori, mjesta za uzmak sve je manje.
Na djelu je operacija čišćenja, prema kojoj se
ona u Meksičkom zaljevu čini kao mačji kašalj
U sezoni branja
gljiva, afere u
kojima su u glavnim
ulogama lažni
domoljubi s
autentičnim
kriminalnim
biografijama niču kao gljive poslije kiše.
Hadezeovski barakaši i barjaktari trude se iz
petnih žila pokazati kako to izgleda kad se
ideja vlasti izjednači s privatnim računima, to
većim što je njihova civiliziranost manja. Kad
se sloboda poistovjeti s kaosom i klijentelizmom,
kad se formalni pluralizam zamijeni terorom
stranke koja je prisvojila banke, od slobode je
ostala tek iluzija. Gdje je politička vrhuška
opće interese podredila vlastitim, gdje ima
para za birokraciju, za Horvatinčiće i za
kriminalčiće, a nema za knjige, za djecu i za
umirovljenike, gdje svatko radi što mu se
prohtije, pogotovo ako ima partijsko pokriće,
tamo je zajednica osuđena na propast. Nije
problem u tome što bi mogla propasti Hrvatska
demokratska zajednica, koja se samo pomoću
aparata održava na životu, nego je problem u
činjenici da je njihovim djelovanjem dovedena
u sumnju zajednica kao ukupnost jedinki koje
tvore jednu državnu cjelinu.
Reflektori
Provjetravanje svih mogućih rupa u kojima
se reketarilo i rovarilo, i u kojima su kao
sredstvo sporazumijevanja korišteni euri i
dolari, više je rezultat neumitnog slijeda stvari,
a manje želje onih koji sjede u ministarskim
foteljama da stvari napokon istjeraju načistac.
Nakon žilavog otpora, Hrvatska će ipak morati
u Europu, Jadranka Kosor i njeni kompanjoni
boje se da njihov režim neće izdurati još sto
godina, recesija je uzela danak, radnici su
naoštrili zube (iako više nemaju ni za kruh) i
kad se to zbroji, ispada da je kucnuo trenutak
istine. Lagati se još jedva usuđuju i oni koji
lažu čim zinu! Naši danas virtualni, a sutra
stvarni stanodavci iz Bruxellesa ne žele da u n
jihovu blještavo uređenu kuću uđemo u šporkim
cokulama i s balkanskim manirama, aktualna p
remijerka ulaže nadljudske napore kako bi
dokazala da nije svaki član njene stranke
uronjen u blato i reflektori su upaljeni. Na djelu
je velika operacija čišćenja, prema kojoj se ona
u Meksičkom zaljevu čini kao mačji kašalj. Sad
je valjda i zadnjem naivcu jasno zašto je
država izjednačavana sa svetinjom, zbog čega
su nogometni klubovi dobili religijske prerogative
i zbog čega su u svemu tome glavnu riječ, uz
zdušnu asistenciju Crkve, imale upravo
hadezeovske perjanice.
Povijest bolesti što su je iz svoje utrobe
iznjedrili revni pripadnici vladajuće stranke
gora je od najgore anamneze. Da iz Bruxellesa
ne prijete kažiprstom, aludirajući na nikad
zaključeno poglavlje o pravosuđu, nad svim
tim krađama i utajama nadvila bi se magla
zaborava, dekorirana zastavom i dirljivim
zvucima Mihanovićeve himne. Lijepa naša
prepuna čaša. A čaša se odavno prelila. Da
policija i tužiteljstvo u njemačkom gradu
Bohumu nisu optužili kladioničarsku kliku zbog
sudjelovanja u lažiranju desetak utakmica prve
nogometne lige, Marković bi i dalje tvrdio (kao
što i tvrdi) da je njegov resor čišći od apoteke.
Ispada zapravo da tih nesporazuma ne bi ni bilo
da na njih ne ukazuju briselski i bohumski
činovnici, koji nam ne daju da se valjamo u
aferama kao što se svinje valjaju u svom blatu.
Apetiti
Svi Barišići, Beuci, Despoti, Dragičevići,
Jurakice, Jurice, svi Kalmete, Kirini, Marinci,
Matanovići, Milinovići, Mlakari i Mravaci, svi
Polančeci, Protege, Prskala, Rončevići, Sanaderi,
Šukeri i Vukelići (ispričavam se onima koje sam
izostavio), krunski su dokaz da kriminal u ovoj
zemlji nije iznimka nego rezultat dobro uhodane
i još bolje podmazane mašinerije. Mnogo je
tragova koji sugeriraju da majstori tranzicijskih
bespuća lopovluk nisu zaustavljali unutar granica
nego su ga, nošeni velikodušnošću i željom za
efikasnim izvozom, širili na različite strane
globusa. To znači da kriminal nije samo
policijsko i sudsko nego elementarno
civilizacijsko pitanje. Nije li Otac Nacije, u
kojeg su se remetinečki pretendenti kleli kao u
papu, u času zanosa glasno kliknuo: imamo
Hrvatsku! Revni skutonoše slijedili su doslovce
zaključak Velikog Vođe iz Velikog Trgovišća,
pretvarajući domovinu u poligon za
zadovoljavanje svojih orlovskih apetita.
Domovina kao dioničarsko društvo s ograničenom odgovornošću i neograničenom mogućnošću
pljačke. A oni koji su se borili za civilno društvo
i za državu kompetentnih građana, izjednačavani
su za svaki slučaj s izdajicama i jugofilima.
Zahvaljujući demokratski izabranom diktatoru,
građanski korpus raspolovljen je kao cjepanica: na jednoj su se strani našli pravoslavci, Židovi, renegati i
antihrvati, od milja etiketirani kao stoka sitnog
zuba, na drugoj veliki domoljubi, toliko opčinjeni
epohalnošću trenutka da u svom državotvornom
pijanstvu nisu ni primijetili da se novci nemilice
slijevaju u njihove džepove. Sad je vrag došao
po svoje; tranzicija je sinkronizirana s pljačkom
, uz pljačku je buknula recesija kao dobrodošao
paravan za skrivanje prljavih prstiju, onda su
zagrmjeli šefovi iz Europske unije, a ako živce
izgube radnici, osiromašeni do gole kože, na
Markovu trgu u Zagrebu mogao bi se pojaviti
neki novi Matija Gubec, koji ne bu pripovedal
bajke o hrvatstvu i ponavljal kak' Krležin
Petrica da nigdar ni bilo da nekak ne bu bilo.
Ali nije li taj isti pjesnik, nad kojim se danas
istresa svaka šuša, u svom vehementnom stilu
zaključio da se Hrvati odvajkada zanose lažima,
»uvijek podjednako ustrajno u nerazmjeru
spram stvarnosti«?
Radikali
Najporaznije je to što su Krležine kvalifikacije
stare gotovo sto godina i što se odonda ništa
nije izmijenilo. Prezreli smo najbolje umove,
degradirali znanost, potkupili intelektualce,
ponizili profesore i učitelje, zaboravljajući da je
duhovna elita dragocjeno sjeme bez kojeg je
svaki narod osuđen na propast. Zato su na
čelne pozicije u najvažnijim institucijama
zasjeli karijeristi, zato se Akademija pretvorila
u vijeće staraca koji čekaju svoje apanaže i
buncaju o pravopisu, zato u inozemstvo ne
bježe samo nogometaši nego i mladi
diplomanti, zato 99 posto naših sunarodnjaka
ne zna tko je Ivan Illich, iako je po očevoj liniji
bio Bračanin i jedan od najvećih umova 20.
stoljeća. Uostalom, zašto je zaboravljen
Vladimir Dvorniković (1888. – 1956.), filozof,
sociolog i etnopsiholog koji je o našim
mentalitetima i običajima ostavio svjedočanstva
koja se danas doimaju kao dijagnoza.
Znakovito je da su ga podjednako šikanirali
svi režimi, a što je još žalosnije, o njemu je s
mješavinom odbojnosti i apriorne površnosti
sudio i Krleža.
Teško je ukratko iznijeti sve elemente
jednog djela i jedne marginalizirane sudbine.
Dvornikovićevom obrazovanju ravna je bila
samo njegova nepotkupljivost, pa je na otpore
nailazio i među pripadnicima akademske
zajednice. Rodio se u Hrvatskoj, u Severinu na
Kupi, ali mu je nacionalizam, pogotovo onaj
koji je posljednjih desetljeća inficirao našu
zemlju, bio duboko stran. Sustavno se bavio
istraživanjima etnopsiholoških osobina naroda
na Balkanskom potkontinentu, dolazeći do
spoznaja koje, kontekstualizirane u današnje
prilike, naprosto frapiraju. Prije Drugog
svjetskog rata zaključio je da južnoslavenske
narode karakterizira ekstremizam, da se
klanjaju svakoj ideologiji i, gonjeni
destruktivnim nagonima, začas pretvaraju u
radikale. Umjesto da biraju najbolje
(aristokracija), oni biraju najgore
(kakistokracija), resi ih etička fragmentarnost,
nepotizam prihvaćaju kao prirodno stanje, a
koristoljublje je aksiom od kojeg nikada ne
odustaju. Tako je govorio Zaratustra u liku
Vladimira Dvornikovića. Moralna katastrofa koja
je zadesila Hrvatsku jednako je pogubna kao i
materijalna. Dok to ne shvatimo, mogućnost
pomaka u nekom drukčijem smjeru ostat će
mrtvo slovo na papiru.
Preuzeto iz Novog Lista
http://www.novilist.hr/
Post je objavljen 06.10.2010. u 08:06 sati.