Marketing
Što sam to naučila u četiri godine?
Prošao je i rujan, četvrti poslije tebe. Omeđen nekim događajima (umaškom poplavom) ali još više, redanjem još jednog reda cigli na zidu koji me odvojio od stvarnog života. Iza zida, događaji se nižu, stvarni život teče ali ja u tome ne sudjelujem. Svjesno odbacivši stvarnost i prisutnost nekih ljudi za koje mi se učinilo da nisu zaslužili biti dijelom mog života, suzila sam ionako tanušni krug individua s kojima sam još donekle u kontaktu. Slušam to malo preostalih kako mi prepričavaju događaje s vjenčanja svojih sinova/kćeri, kako im je unučad prohodala, progovorila, ima grčeve, nema grčeve, odrasla im djeca našla posao, ostali bez njega… klimam glavom, kao, slušam ih, i mislim si: Što me briga? Što se mene tiče, mogli bi komotno u nepovrat.
U mjesecu rujnu svakodnevno sam preslušavala Balaševićevih 4 CD-a, razmišljala o tom pjesniku što ga krasi tankoćutnost, pronalazila se u nekim riječima (ciganski „…bog sad zamke postavlja, koga li to noćas ostavlja…“ bez obzira na moje skretanje u ateizam i nedostatak "dubokoumnih" stihova) i stalno se vrtjela među riječima rečenica:
„Nije to naš problem. Mi smo tu da pomognemo koliko možemo, ali ne možemo na sebe preuzeti njezin problem. To je njezin, a ne naš problem!“ Izrekao je to meni blizak čovjek, poznavala si ga i ti dobro. I on je roditelj, još više, pedagog je. Samo jedna mala opaska: sreća ga je mazila i mazi ga. Riječi nisu bile meni upućene, bila sam im slučajnim svjedokom. Iako su se odnosile na jednu drugu majku i njezino bolesno dijete, itekako su zazvučale opasno visokim tonom, tolikim, da sam podigla glavu i ostala – nijemom. Jest da najčešće nije moguće preuzeti bilo čiji problem na svoja leđa, ali na taj način postaviti barijeru između ljudi sa problemom/bez problema je neljudski. Pa da, pomislila sam, kad mene viđaju svakodnevno, u tih mojih 8 sati u kojima sam se teškom mukom istrenirala da budem netko tko zapravo (više) nisam, i oni su prihvatili da je sve teško i loše iza mene. Gledaju me kako radim, hodam uzdignute glave (podočnjake i smušenost ćemo staviti na stranu, loša noć, hm?), smijem se, ljutim se, pričam, pišem, telefoniram….. vide me onakvu kakvu me oni žele vidjeti, bez trauma, bez suza, bez bola. Tako je moj problem, moja briga, u konačnici, tako si i TI Una postala dijelom neke daleke prošlosti. Ja ne pričam, oni ne pričaju, ja ih ne podsjećam, nije te ni bilo. Ili jest, ali si postala dijelom moje prošlosti, za njih sad već tako daleke da ti se ni lika ne mogu odmah sjetiti.
Sljepari, ne vide da vrijeme ništa nije olakšalo ni izbrisalo, već sam u 4 godine jedino naučila lukavo bježati. Razmišljam kako mi se život iza crte pretvorio u najspektakularniji bijeg kojeg se ne bi postidjeli ni glavni akteri svjetskih bjegova. Planiranje, logistika, cilj, akcija. Sve pomno razrađeno. Ponavljano 1557 puta. Stojim na balkonu, pušim, a ti me pogledaš onim svojim plavilom – poslije ću o tome, kad dođem u krevet, plakat ću za tobom, stavit ću ruke preko ušiju da se odmaknem od bilo kakvih zvukova, otvorit ću um, dozvati te, plakat ću do iznemoglosti… U krevetu, haaaa … logistika – knjiga lakšeg sadržaja, nešto glupo da me uspava količinom gluposti… mislit ću sutra popodne kad stari bude spavao, mačak se lickao, pokrit ću oči prstima da ne vidim ništa osim tebe, plakat ćemo ti i ja za svim onim što nemamo, popodne opet dovlačim neke tekstove da ih na miru proučim….. Bježim, bježim maratonski, do iznemoglosti. To radim Una.
Samo što ponekad ne uspijem.
Bol me sustigne, uhvati me za ruku, trčimo, posustajemo zajedno. Tada dan poprimi oblik tvoga lica, nebo se oboji bojom tvojih očiju, nešto se unutra, u meni premetne, nešto me stisne i plačem, plačem suzama i bez njih, a istina me udara i rukama i nogama....
U svemu samo tebe zamišljam i tebe vidim
Post je objavljen 05.10.2010. u 18:17 sati.