To su uloge koje su mi odmah zapele za dušu, još kao djevojčici i vrlo mladoj djevojci.
Nakon jednog razgovora s prijateljem, asociranim filmom " Troja ", o tom predmijevanom, predosjećanom sudbinskom tijeku života i životnih događanja i okolnosti ( karme, što bi rekli dalekoistočnjaci, a sada i naši zapadni suvremenici ), sjetila sam se ponovno tih intimno krajnje blisko, slobodno mogu reći - identično doživljenih trenutaka povezanih sa spomenutim likovima.
Priču o Medeji svi znamo.
Tko nije gledao "Pukovnika Redla": to je čovjek prisiljen birati između samoubojstva i zatvora, nakon što mu je kao oficiru austrougarske vojske smještena vojno-politička spletka. Glumac Erich Maria Brandauer u tim trenucima samoprisiljavanja na samoubojstvo pištoljem ( ostavljeno mu je vrlo malo vremena da to izvrši ili da ga uhite ) tada me potpuno unio u svoj osjećaj, i kao da sam znala da je to nekako i moje, makar neobjašnjivo, isto kao i Medejina užasna odluka na koju je bila prisiljena.
Kako bi to tada moglo biti moje, kada mi život ni na koji način niti približno svojim okolonostima ili težišnom emocijom nije bio sličan njihovim ? Poima nemam.
Ista priča je i s tom vješticom iz nekog filma fantastike, čiji naziv, a niti radnju ne pamtim. Sjećam se samo kako je neki narod čekao svog mitskog vođu, pa su posumnjali na glavnog junaka, nekog mladića koji se slučajno našao u njihovom okruženju. Presudu o tome je li mladac taj famozni lik ili ne, trebala je donijeti jedna pripradnica tog plemena, starica koja je živjela udaljeno od njihova naselja u krajnje zapuštenoj šumskoj kolibici. Teško bolesna i gotovo potpuno nemoćna, u odrpanoj i prljavoj odjeći ležala je na zemljanom podu, a zamršena sijeda kosa dopirala joj je do stopala. Činilo se da je u samrtoj agoniji, no ipak je malo pridigla lice da bi pogledala mladića i pribrano prosudila kako se doista radi o tom očekivanom vođi. Prema ponašanju suplemenika stekla sam dojam kako je vrlo cijenjena i uvažena osoba, no zbog nekih svojih privatnih razloga ( spiritualnih, magijskih, osobnih ... tko zna ? ) nije htjela da joj itko bude blizu, pomaže joj ili da ju liječi. Činilo mi se čudnim, ali u hipu sam osjetila isto tako duboku intimnu identifikaciju s njenom situacijom.
Sada ju sve više razumijem, i predosjećam njenu "karmu" , kao što sve više uočavam vrlo moguće i vjerojatne takođe i te medejsko-redlovske tendencije u svom životu. Naravno, ne sviđa mi se niti jedna opcija - Medejina storija me maksimalno užasava, već sada vidim kako je biti bolesna vještica, tako da bih se još najbolje provela kao Redl.
A čovjeku se u životu dešava baš ono čega se najviše užasava, budimo realni. Postoji i logično objašnjenje za to. Evolucijska kvaka 22.
Interesantno je što vedska astrologija kaže da nam je u natalnoj karti ucrtano tri termina za transfer iz ovog tijela, ovisno o našim izborima u tim trenutim, a prethodno definiranim uvjetima života. "Baš me zanima kako ćeš ti završiti. ", rekao mi je još prije dvadeset i više godina jedan vrlo neobičan prijatelj, koji je, npr. dvadesetak puta u kinu gledao"Malu Sirenu", te konstatirao da ga jako podsjećam na nju. Ta me njegova izjava tada posve začudila, jer nisam imala ama baš ništa zajedničko s tom Andersenovom djevom. Sada imam slično zdravstveno stanje, i možda prepoznajem čak i neki metaforično sličan motiv zašto bih se odlučila na takav život s gotovo vječitim bolovima.
Jesu li se i vama događale takve mistične identifikacije s nekim ulogama / likovima, gdje kao da doslovno prepoznajte/ vidite sebe i svoj potencijalan budući život na vlas, a da formalno ( još ) nema nikakvih sličnosti, niti naznaka mogućnosti takvih događanja ?
I još nešto.
Kao dvaneastgodišnjakinja vozila sam se s roditeljima u autu i sa zadnjeg sjedišta promatrala nebo, što se široko isticalo iza vjetrobranskog stakla. Na trenutak sam "vidjela"/ spoznala s njega nešto što se ticalo mog budućeg života i to sam bez inhibicije, spontano izjavila pred roditeljima. Kao da sam to izravno "pročitala" s neba. Majčine i očeve reakcije bile su različite – no, to nije bitno, nego me i danas fascinira ta činjenica kako se tijekom života tako u nekim posebnim trenucima može " vidjeti / saznati " to svoje " sudbinsko ", a o čemu vrlo eksplicitno govori stara grčka kultura. Ili to za nas mogu učiniti neki drugi, bliski ljudi. Davno me jedan prijatelj spomenuo u jednoj svojoj pjesmi, gdje me posebno začudio stih : " Neka njen neokajan grijeh bude dvanaest navršenih godina ... " Kasnije sam prebrojala svoje vrijeme provedeno u depresiji – i to je bilo to.
A sada me jako zanimaju vaši osvrti, ali ne na moj napis, već na vaše moguće slične doživljaje.
Pretvorila sam se sva u oči.
Post je objavljen 05.10.2010. u 00:21 sati.