Tonko ima automehaničarsku radionicu na periferiji. Tonko ima okruglo lice i brkove i 195 cm. Uvijek je u žurbi, ali nikad ne plane. U kriznim časovima kratkim i preciznim uputama izdaje naredbe svojim radnicima. Ponekad ga zateknete s rukama umrljanim od kolomaza pa tada, kad mu pružite ruku, ponudi vam svoju nadlakticu na rukovanje, baš kao svi valjani starinski majstori.
Tonko se uvijek smiješi. Možda ne kao njegov poslovođa Igor čiji je smiješak prvak auto-moto svijeta i koji sam od sebe rješava sve getribe i anlasere. Igor i vas i aute razoruža pogledom. Igor ima zelenomodre oči i onu nasmiješenu boru oko usnica koje se ne mogu posuditi.
Tonko ima zamršen život i vodi mnogo operacija. Došao je iz druge zemlje i svojim rukama digao radionicu i ustanovio posao i plaće Igoru i ostalim momcima. Zanat je učio u Njemačkoj, vikendicu je sagradio na Viru, a u svojoj kancelariji ima diplome i fotografije svoje ratne jedinice koju postrojenu u nekoj svečanoj prilici pozdravlja Gojko Šušak.
Valjda je čitav jedan svijet, ne samo te fotografije, između nas. A opet, Tonko je beskonačno dobar i svojim vlastitim rukama je stekao sve što ima.
Tonku je neugodno kad ispisuje račun i obično si tada rukom poravnava kosu. Bez uspjeha; to je kosa koja nije navikla na frizuru. Malo se ispričava zbog dijelova koji su se morali zamijeniti, malo ti objašnjava što sve nije zamijenjeno jer je besmisleno. A za sve to vrijeme drži se onaj beskrajno optimistični smiješak u kutku pogleda.
Kad se pozdraviš s Tonkom i Igorom obično kažeš nešto kao kad ideš od zubara: puno hvala i nadam se da se neko vrijeme nećemo vidjeti.
A zapravo skoro da navijam da mi otkaže kuplung. Dobro, bolje da ne, ali često mislim o Tonku i Igoru i njihovom optimizmu. O neuništivom pouzdanju u vlastiti rad. Najviše o optimizmu. Kako Tonko kaže: riješit ćemo.
Post je objavljen 04.10.2010. u 00:41 sati.