Časkam tako ja ovog vikenda s Ludom Amerikankom i ona kaže:
- Konačno imam dovoljno nagradnih milja da vas posjetim.
A ja velim:
- Jej! Ipak bih predložila da se strpiš do ljeta. Jesen je blja. tada bi mogli putovati skupa naokolo.
Nakon toga razgovor krene ovako:
- Pa da, ima nekih mjesta koje nisam posjetila iako su mi bila u planu. Salona, recimo.
- Uf, jako bih voljela posjetiti Salonu.
- Bila si u Splitu nedavno, zar ne?
- Aha.
- Dioklecijanova palača mi je bila spooky.
- Ma daj.
- Totalno. Mogla sam osjetiti ljude iz prošlih vremena.
- Hm. Pa, ja sam odrasla među rimskim ruševinama, pa ih ne doživljavam tako. A možda imaš i ESP.
- Ima nešto nemirno u Splitu. Mogu osjetiti turbulentu povijest koja se tamo odigrala. Kakvi su Splićani?
- Fama kaže da su temperamentni, glasni, naporni i nepristojni.
- Možda je to zbog mjesta. Možda ga ljudi osjećaju,a nisu toga ni svjesni.
- Kakav ti je bio Zadar?
- Puno mirniji i jednoličniji. Kako se doživljava Zadrane?
- Nemam pojma. Jedino što stalno slušam je kako su zadarski studenti pasivni. Ali tamo studiraju mladi iz cijele države.
- Ah, to je dosta uobičajeno. Za studente mnogih sveučilišta na plaži kažu da su pasivni.
- Vidiš, nisam znala.
- Možda bi trebalo istražiti kako mjesto utječe na ljude.
Istog dana čitala sam u novinama o ovogodišnjem Ig nobelu, istraživanjima koja su dokazala da se po ledu manje skližeš kad obučeš čarape preko cipela, o seksualnim životu šišmiša, o tome kako te manje boli kad psuješ i kako mikrobi u laboratorijima
radije napadaju bradate znanstvenike. Da ne spominjem nov način za skupljanje sline kitova.
Pa se mislim....traži se znanstvenik za suradnju na istraživačkom projektu vezanom za gradove duge povijesti.
I sveučilište koje bi platilo putne troškove dok istraživački time predano krstari Mediteranom...
Akademska slava nam ne gine.
Post je objavljen 04.10.2010. u 11:16 sati.