Marketing
Auerova erotska aura
U doba kad su, putem interneta, najizopačeniji, upravo patološki aspekti ljudske seksualnosti dostupni svakome, koliko god godina imao i ma gdje se nalazio (dakako, ukoliko nadležni u nekoj instituciji nisu zapriječili pristup toj kategoriji sadržaja, barem kad je riječ o zaposlenicima/štićenicima), u doba kad se praktički zaboravilo što je erotika, kad je tijelo – ponajprije žensko – do te mjere komercijalizirano i pretvoreno u robu da je to upravo za plakati, u doba, dakle, u kojem golo tijelo ne predstavlja više nešto što izaziva ježurke, nego ga treba, da bi izazvalo reakciju, predstaviti isključivo u njegovom mesnatom, karnalnom aspektu lišenom prijeko potrebne aure tajanstvenosti, izložba Roberta Auera u Klovićevim dvorima došla mi je upravo kao melem na ranu.
Ono u čemu sam uvijek uživao kod Bukovca – raskošna njedra i još raskošnija bedra mladica procvjetalih na prijelazu 19. u 20 stoljeće, smještenih u svijetle pastoralne krajobraze ili zatamnjene budoare, snježnobijele puti, vilinski zaigranih oko pisca koji sanja svoj san ili neobično erotično zaleglih na kakav kamen, sofu ili fotelju – kod Auera sam dobio u pojačanoj dozi. Auer je – u smislu putenosti naslikanih aktova – Bukovac koji je odlučio otići korak (dva, tri) dalje. Pritom se, barem kad je riječ o djelima na ovoj izložbi, na momente približio kič-erotici, ali granicu nije prešao. Mogli smo putem medija saznati da postoji i umjetnikov pornografski opus (stotine eksplicitnih crteža figura Veneris), no toga u Klovićevim dvorima nema. Ono čega ima vrijedi pogledati upravo stoga da bismo se podsjetili kako pogled na golo tijelo može izazvati i suptilnije senzacije od vrtoglave raspomamljenosti, šokiranosti ili, što je možda i gore, zasićene ravnodušnosti, nezainteresirane otupjelosti. Suptilnije senzacije: nježnost, radost, zaigranost (koja pokreće sve one unutrašnje mehanizme, ali na "dobar" način) – nešto što podiže duh i čini da se osjećate vedrije, življe i da pomislite: gle, život je lijep.
Ne bih rekao da je Robert Auer "veliki" slikar, ali svakako je vrhunski majstor koji je očito u svom radu slijedio jednu šprancu, nastojeći je dovesti do savršenstva: portreti i aktovi u secesijskom stilu minhenske akademije, utjecaj Vlahe Bukovca. Rekao bih da u narudžbama nije oskudijevao pa po svoj prilici niti nije imao razloga – a očito ni potrebe – previše eksperimentirati (u smislu avangardističkih zaokreta). Premda cijenim dobar dio dvadesetostoljetne produkcije (svojedobno sam u superlativima pisao o Jacksonu Pollocku), kad je o visokoestetiziranoj erotici riječ, radije bih da mi na zidu visi Bukovčeva raskajana Magdalena, ili koja od ljupkih modela Roberta Auera, nego, štajaznam, nage starice Luciana Freuda (inače genijalca) ili one koščate sirotice Egona Schielea, kojemu isto svaka čast.
Dvije su slike posebno dojmljive: Vrijeme (sad je hora) i Iskušenje sv. Antuna. Promatrajući prvu, na kojoj je naslikano dvanaest nagih mladih žena, od kojih centralni lik u ruci drži pješčani sat, čovjek se zapita koliko zapravo uistinu živimo svoje (ograničeno! ograničeno! DIN-DON, DIN-DON!!!) vrijeme, a koliko nam ga bezočno kradu (dobrim dijelom – jer to sami dopuštamo) na sve moguće načine, svi i svugdje, jer nas neprestance prati izluđujući osjećaj da ga nemamo. Ne bismo li u životu, pitaju nas ljepotice s platna, trebali više – uživati? No, što znači istinski uživati i zašto to zapravo ne znamo, druga je stvar (vidi post Povratak tijelu i igri).
Antun Egipatski, rodonačelnik pustinjaštva i monaštva, meni inače osobito simpatičan i drag sveti čovjek, prikazan je kako pred zamamnom golotinjom sklanja pogled, no zna se da se u njegovom slučaju radilo o demonima zakrinkanima u putena tijela (slikar je dao sve od sebe), željnim da ga odvrate od odabranog puta: odricanja od ovozemaljskih užitaka e da bi se postiglo ekstatično mistično sjedinjenje s Konačnom Stvarnošću, čemu se, uostalom i sam nadam.
Sve u svemu, aktovi Roberta Auera poticajni su u današnje hiperseksualizirano doba kao dobrodošao podsjetnik na rafiniranije poimanje erotskoga. Stoga, ukoliko već niste pogledali izložbu, imate vremena učiniti to do 21. studenoga.
Post je objavljen 03.10.2010. u 12:18 sati.