4. listopada 2005. godine u Luxembourgu otvoreni su pregovori Hrvatske s Europskom unijom. Haaška tužiteljica Carla del Ponte dobila je čvrste dokaze gdje se skriva Gotovina (koji je na kraju i uhićen 7.prosinca iste godine) te je time otklonjena posljednja prepreka za početak pregovora. Tada je u našoj javnosti zavladao optimizam. Svi smo pomislili, napokon krećemo u boljem smjeru. Danas, 5 godina od početka pregovora, optimizam je splasnuo i građani više nemaju povjerenja u EU. S razlogom. Možda nismo savršeni, zapravo sigurno je da nismo savršeni, ali definitivno smo najspremiji kandidat za članstvo. U ovom trenutku niti jedna zemlja nije spremnija od nas za članstvo. I logično je onda da naši građani nemaju povjerenja u EU kad se svako malo pred našu zemlju stavljaju novi zahtjevi i oduljiva trajanje pregovora. Slovačka, Latvija i Litva pregovarale su 2 godine, a Bugarska i Rumunjska 3 i pol godine. Dok mi uđemo u EU naši pregovori će dostići trajanje od čak 6 i pol godina. Problemi za koje mislim da su oni koji moramo riješiti prije ulaska, ne samo zbog EU, nego zbog nas samih jesu korupcija (na tome se nikad aktivnije trenutno radi), sporost pravosuđa (brojni zaostaci), restrukturiranje brodogradilišta (prestanak državnih subvencija i prodaja) i povratak izbjeglica. Ostalo je zaista manje bitno i može se riješavati i nakon ulaska u EU. Ipak, koliko god volimo reći „kakva smo mi zemlja, nije ni čudo da nas nigdje ne žele“, nisu naši unutarnji problemi jedini razlog dugih pregovora. Prisjetimo se samo slovenske blokade tj. ucjene koja je trajala čak 10 mjeseci. Na drugom mjestu su problemi unutar same EU (Ustav!) što je usporilo širenje Unije na zemlje bivše Jugoslavije. No, postoji jedna pozitivna stvar u dugim pregovorima, za takve zemlje postoji najmanji rizik od početnog šoka pri ulasku u Uniju. Nadam se da će napori naše zemlje kada postane punopravna članica biti adekvatno nagrađeni pa ćemo sve ovo što je prethodilo tome lakše zaboraviti.
Post je objavljen 02.10.2010. u 19:30 sati.