Napokon u svojoj sobi, napokon imam svoj mir. Ovako se već može živjeti. I pisati. A evo i sunca!
Sjedim na krevetu, na ispruženim nogama laptop, u jednoj ruci cigareta, na stolu vruća kava, pišem post, znam da nema zadovoljnije osobe od mene sada. Napokon mogu raditi što hoću, kada hoću i ne moram se nikome opravdavati. Dočekala sam to, napokon!
Frend je završio daleko u inozemstvu...tamo gdje je i htio. Ja sam ostala sama u metropoli, kako sam i htjela. Mislio je da ću opet ići za njim. Krivo je mislio. Bilo mu je teško, ali shvatio je da je tako najbolje. Pametan dečko. Ipak nisam potratila dvije godine na budalu. Na kraju svega, zadovoljna sam što je ovako ispalo, svi sretni i zadovoljni.
Ali ipak mislim da sam ja malo sretnija. Prije mjesec dana dok sam bila u svom gradiću, u fazi gadnog pijanstva (kažu da smo onda najiskreniji), poljubila sam jednog drugog dečka, svog prvog dečka. I bilo je kao se da u ovih 12 godina nismo nikad ni rastali. Dosta zanimljivo. Pričali smo cijelu noć, cijelo jutro, nismo spavali. Shvatila sam da ga volim i da mi je jako drag. Najdraži. Da sam ga uvijek voljela i da ću ga uvijek voljeti bez obzira bili mi zajedno ili ne. Poštujem ga i cijenim. Sve ove godine on se nadao da ćemo opet nekad biti zajedno, ali nikad ništa nije spominjao. Meni je uvijek bilo lijepo s njim, ali mislila sam da je takav prema svima. I oboje smo šutili godinama i bili samo prijatelji. Ali eto, sudbina (i alkohol) su napravili svoje. Zaključak svega je da sam morala odseliti u metropolu, doživjeti tu neke jako gadne stvari i nakon devet mjeseci otići na vikend u svoj rodni gradić, napiti se, biti iskrena, poljubiti ga, pa da oboje shvatimo da smo jedno za drugo.
Post je objavljen 02.10.2010. u 16:19 sati.