Marketing
the road goes ever on...
Nepozvan ušetati na tulum i nije pretjerano pristojno, no ponekad zna ispasti zabavno, pa se još tjednima priča o super partiju i onom spaljenom liku koji je zabavljao cijelu ekipu, al kojem baš nitko nije zapamtio ime, niti itko zna kad je, odakle i s kime došao.
No...uletjeti na tulum nepozvan i napraviti rusvaj...to je apsolutno neprihvatljivo.
E pa, 29. lipnja ove godine ja sam bila domaćin jednog takvog tuluma. Sve je funkcioniralo u redu do ranih jutarnjih sati, a onda je netko zaključio da je tulum premonoton, i odlučio malo zapapriti stvari. Takav razvoj situacije nije baš svima odgovarao, došlo je do sukoba između dvije strane, koji je vrlo brzo s verbalne prešao na višu razinu pri čemu je većina inventara dobila neobjašnjivu sposobnost letenja. Bilo je jasno da priča može imati samo jedan završetak, da netko ili nešto izleti van protiv svoje volje, označavajući svima da je fajrunt. Nije trebalo predugo čekati.
Brzinom jedva nešto manjom od one kojom se svjetlost kreće poletjela sam prema kupaonici, dok je razularena masa u mom želucu krčila put prema izlazu.
A ono najgore tek je stizalo...avionom iz Istanbula u 13:50.
Moja egzotična, crnokosa, kosooka, savršeno građena noćna mora.
Sudbonosni susret zbio se tek navečer, na Strossu, obzirom da sam bila usred ispitnih rokova. Nekako sam ostala razočarana. Kao prvo, obzirom na važnost koju sam pridala tom susretu, osjetio se stravičan nedostatak fanfara i publike. A drugo – biće koje je preko prokletog fejsbuka bilo toliko brbljavo, prpošno, nabrijano, uživo je bilo prilično...dosadno. Umjesto dvije vrckaste azijatkinje, dočekala su me dva mrtva puhala...(op.a. 4 dana nakon dolaska mog dragog, u posjet su mu došle 2 prijateljice, jedna koreanka i jedna indonežanka)
Za indonežanku me nije čudilo, ali ovo me razočaralo.
Neću sad pisati romane o tome kako smo proveli tih tjedan dana putujući najljepšom nam, hrvatskom obalom, jer eto, ništa nije bilo dovoljno upečatljivo da bi bilo vrijedno spomena, a opet, moj je melodramatični um svaku i najmanju sitnicu s tog putovanja pretresao milijun puta, svaki put dolazeći do istog zaključka – da zapravo i dalje nemam pojma što misliti. Jer u jednom bih trenu mislila da sam bezveze zabrijala, i da je zapravo simpatična, u drugom trenu u mojim je očima bila cura očajnički zaljubljena u mog dečka, a u trećem pak je bila hladnokrvna kuja kojoj je samo do igre.
Te treće slike sam se nekako najviše bojala, vjerojatno i zato što sam jako dobro znala kako je biti s te strane. Biti hladnokrvna kuja jebeno je zabavno...do određene granice. Samo znam da mi je drago što je to sada iza mene.
U svakom slučaju, sveukupno 10 dana provedenih u njenom društvu nije mi pomoglo da dođem do bilo kakvog zaključka...osim da azijati stvarno ne podnose alkohol. To mi je bio prvi put da sam vidjela da se netko napio od 2 čaše bambusa. 
Htjeli ste nastavak – evo ga. A kraj priče tek slijedi, no on je dio jednog drugog romana...koji, nadam se, stiže uskoro!
Pusu vam šalje
Vaša Lipsy!
Post je objavljen 30.09.2010. u 21:43 sati.