Marketing
Osnovna i srednja
Desilo se godinu dana nakon završetka srednje da sam sanjao kako sam pao maturu. Cijeli dan sam proveo u paranoji da će me starci objesiti kada saznaju. Negdje navečer sam se vratio u normalu i shvatio ipak da su ti zanimljivi dani iza mene i da se nikad ne bi vratio natrag. Slinjenje za djevojkama, šalabajzanje sa "bandom" po centru, pucanje petardi, mačevanje sa granama. napucavanje baluna na prozore, prvi prištići, prvo zatreskavanje u jednu Leu i posljedično razočarenje što joj se ne pjažam, prva cigareta, prvo opijanje za samo 20 kune, prvi rigoleto, hvala bogu to je sad sve iza mene. Meni je škola ostala kao mjesto koje moraš nekako prebroditi, dobiti papire i tek onda napokon si slobodan da činiš što te volja.
Kad mi netko kaže da bi se vratio natrag blijedo ga gledam.
Ulaz u osnovnu školu "Dolac". U kortilu pokraj smo čekali svako jutro da nas "maestre" skupe, postroje i odvedu do razreda.
Lanterna koja je služila kao koš za loptu ali je od tada dobila poklopac. Poanta je da svaka lijepa igra ima svoj kraj.
Fasada škole je nedavno obnovljena sredstvima koje je dao prekomorski susjed ako se ne varam. Nisam baš lud za takvim bojama za torte ali prije je bila sva zakorena ispušnim pljinovima i stoljetnom patinom..
Ovdje je bio ulaz u podzemne prostorije i prije nego su ga zazidali imali smo satove yoge i karatea a tuneli su bili brojni i dovoljno strašni da nahrane našu znatiželju. Cijela škola je sazdana iznad potoka Dolac po kojem je i dobila ime a pošto je klizila radnici su ju fermali da stupovima od armiranog betona. Dole je naš podvornik Elio uvijek držao nekakve čudne stvari ili smo mi barem tako mislili. Kad si klinac stvaraš si čitave svijetove samo tako .
Glavni ulaz u srednju školu. Zgradu je projektirao Giacomo Zammattio (iz Trsta) a zgotovljena je 1888 kada je gradonačenik bio famozni Giovanni Ciotta i kada su dječaci bili odvojeni od djevojčica. Bugnato u neorenesansnom stilu (tako piše na stranicama škole).
Sjećam se koliko sam volio popodnevnu smjenu i onda sa razredom navečer, nakon nastave, običavao sjediti na ogradi i čakulati.
Kapitel iznad ulaza. Tlocrt je trokutastog oblika sa unutarnjim dvorištem u kojem smo ostajali mi klinci iz "doposcuola" i igrali graničara, led i vatru sa onim lastikom, cip cop (ili kućicu).
Onda je jednog dana podvornik napravio nekakvu strukturu na koju smo se mogli penjati i koja je imala ljuljačke ali Andrea Ponish je pao i zadobio potres mozga.
Na opću žalost instalaciju su nam demontirali...
Ne trebam ni spominjati koliko smo bili sretni svaki put kad bi stigla anonimna dojava da je netko metnuo bombu u školu pa svi vana u dvorište. A koliko smo bili bedasto nesretni što je to bila falš dojava i što nam škola nije eksplodirala.
Prozor koji daje u salu gdje bi nam ravnateljica priopčila neke važne novosti kojih se više ni ne sjećam. Tu smo isto održavali i recitacije. Iznad se vidi grandiozna kupola koju su ondašnji nacionalisti, kako bi spriječili upisivanje djece u školu, proglasili nestabilnom pa je Zammattio na nju postavio brojne teške grede i oduzeo agitatorima "argumente". Uvijek mi je drago spaziti tu kupolu sa viših krajeva grada.
Uđem unutra sa fotoaparatom a prolazi Maurović, profesor etike, pozdravio sam ga ali mislim da me nije prepoznao, ionako sam samo krmio za njegovim satom i dobio nadimak "bagnino".
Svod je oslikao Romolo Venucci (ukoliko me služi pamćenje. Školska praznovjernost je da ako prođeš ispod lustera da će se ovaj srušiti na tebe...
... tako da smo ga svi doslovce zaobilazili u luku, tko lijevo a tko desno centra ovog venecijanera. Tko zna ako se još dan danas tako ponašaju učenici.
Casa Veneziana (Dolac 7), stambena kuća Roberta Whiteheada, vlasnika tvornice Torpedo. Građena 1886. ističe se bogatim pročeljem od crvene opeke i bijelog kamena s nizom dekorativnim detalja.
Samo fale gondole atakane za nju.
U njenom portunu bi se sakrivali kada bi markirali nastavu...
Sjećam da su nam u banci pokraj te zgrade postavili pitanje "jel teži kilogram olova ili kilogram vate" u kontekstu nekakve nagradne igre. Odrasli stvarno misle da su djeca bedasta.
Moram pohvaliti stanare ove zgrade jer su uspijeli prikupiti milijun kunića za obnovu fasade.
Kao što sam već jednom napisao Rijeka zasta ima predivna zdanja prepuna povijesti. Mišljenja sam da bi se trebale revalorizirati i uvesti u turističku ponudu.
Post je objavljen 30.09.2010. u 21:11 sati.