Pomirisao si je pazuh i znao je - opet je u depresiji. Pazuh je smrdio na psa lutalicu koji jede galeba ulovljenog u kontejneru za smeće na ljetni dan, 36 stepeni, koji je ujedno i četvrti tjedan da radnici čistoće prosvjeduju. Jenom rječju: odvratno, njemu nije bilo, to je bio posljednji i najočitiji simptom da je u depresiji, totalna represija vlastite higijene. To jutro je učinio iznimku i majcom u kojoj je proveo dva dana i tri noći, nakvašenom vodom i sapunom za ruke, tekućeg tipa, obrisao pazuhe. Smrad se povukao, barem dok mu ne završi radno vrijeme, nije bilo smisla u tome da smrdi ljudima s kojima radi, iako je većina tih ljudi smrdjela njemu. Nije se oprao dva tjedna. Kosa je još nekako izgledala čista, nije bilo vlage i nije zalazio u zadimljene prostore, no kurac i sve oko njega svojim bi eau otjerali i čopor tvorova. Bijelu patinu naslaga nečistoće, sjemene tekućine i urina koja je poput krznenog šala grlila glavić pobriso je dvoslojnim toalet papirom zadnji put kad je srao...ili drkao na weceju, vjerojatno oboje. Ionako mu kurac nije trebao jer nije imao volje zavoditi zavođeno, a ni zavođena nije bila odveć zavodljiva stisnuta vlastitim oblacima olova s primjesama drugih teških metala i kojim radioaktivnim izotopom.
Da su njegovi prijatelji bili dovoljno kreativni, zvali bi ga Hijena, po njegovoj lešinarskoj prirodi, odnosno oportunističkom karakteru. No on zapravo nije imao nadimak niti prijatelja. Tako je samo nazivao većinu starih poznanika koji su odavno izgubili vezu sa stvarnim svijetom, njegovim naravno, te se prepustili vlastitim životnim strujama plutajući na Titaniku osobnog egocentrizma. Znao je to jer je i sam bio izrazito egocentričan, no na onaj drugi, bolji način.
Definitivno ga je prala depra. Čutio je kako mu na prsima sjedi Frank, jedan od onih glupih Amerikanaca XY podrijetla koje oni sami i njihove glupe mame šopaju od malena spremajući zalihe slanine za zimu koja nikako da dođe, pa se skupi na njima i do 300, 400 kilograma mekanog, gnjecavog i ljepljivog ljudskog špeka. Tješio se da se to kancerogene molekule katrana u njegovim plućima bune na donedavni baby boom vlastite populacije, no poznavao je taj osjećaj obrnuto proporcionalan ljubavnoj paroksizmalnoj tahikardiji, to je ipak bio Frank.
Kako nije bio od one sorte ljudskog vina koja talog svojih emocija vješto nomenklarira i plasira na tržište kao nešto kvalitetno, njemu je obično kap trebala preliti bocun da bi postao svjestan vlastitih čuvstva. Ta kap je bio klinac u doktorskom mantilu koji je u besprijekorno novim riflama i patikama lijenim korakom vukao svoju nazovi alternativu frizuru i paperje brade po hodniku dok se on sam spremao skrenuti ulijevo, propržiti melanin u svojoj koži i pustiti još par nikotinskih izbjeglica u svoj plućni Katran City. Mrzio je imućne odmalena. Svima treba žrtveni jarac, a njegov pust su bili oni sa srebnom žlicom u šaci ili zlatnom u ustima. Kvaka 22, 33 i 44, sve tri su bile u tome što je glasić u njemu često šaptao da iako oportunističkog karaktera, mnoge prilike je prospustio kroz prste. Razloga je bilo mnogo: strah, strah, ljenost, strah, ljenost, strah, apatija, ego itd... jednom rječju: ljudska slabost – čovjek je čovjeku vuk i stoga mu ništa vučje nije bilo strano. Ta pomisao ga je dodatno deprimirala. Sunce ga je već opržilo, mrzio je i njega.
- O čemu razmišljaš?, upitala ga je mlađahna kolegica. Bio je toliko u depri da ga danas nije oraspoložilo ni njeno uobičajeno, nazovi nevino očijukanje, a ni ono starijih kolegica, a pogotovo ne ono stare više-manje zdravstveno ocvale klijentele raznih dobnih skupina koja se vukla po posteljama soba koje je opsluživao. Iako je dobro biti full fledged man in Pička City, danas mu nije bio dan.
- O smrti., rekao je slagavši. Razmišljao je o samoubistvu kao i obično dok je bio u depri; razmišljao je o „novim počecima“ i hrpama govana koje s njima dolaze kao i o svršavanju trenutne hrpe govana u nedostatku opcija za ranijespomenute „nove početke“. Htio je odjebati Franka i smatrao je da bi ga pokopali uspravnog, u punih 192 cm veličine, kad se već kroz život probijao pogrbljeniji za kojih 5, 6 santimetara. I kad je već isplanirao i vizualizirao svoj odlazak u ništavilo, njegovu vlastitu obliviju i zaborav, te ispraćaj koji će mu prirediti njegovi nazovi najbliži, sottovoce mu jebavši mater za trošak dok budu kvasili njegovo hladno čelo toplim i slanim ekstraktima tuge, sjetio se da ima hrpu suđa za oprati. Sjetio se jedne obrijane pičke koju treba polizati i uroniti u njeno vrelo crvenilo. Sjetio se da ima još masu videoigara, knjiga, filmova i serija za pobjeći u, te još deset puta toliko priča za ispričati, te se naposljetku sjetio i da mu stvarno treba topli, mirisni i okrijepljujući tuš. Dok je ulazio u utjehu hlada stoljetne zgrade, Frank je ostao obnoviti ten na suncu, pozdravivši ga sa Schwarzneggerovskim „I'll be back“. Nasmiješio se i pomislio: „Samo ti dođi siso debela.“
Post je objavljen 29.09.2010. u 21:40 sati.