Od malena sam osjećao dvojnost na tada mi mečemu što kao da jedino je postojalo. Bilo je to u počecima svijesti u mene.
Ta jedinost početka upitnosti nije imala. Kako i bi kada je jedino ona bila?
Kako se kretalo putem života, bilo je sve više raznolikosti kroz promjene u okolini ili promjene opažanjem. Bio je to početak spomenute dvojnosti. . Od nekuda sve vuše mjesta na putu uzimali su neki perceptori. Stvarali su dojam neugode ili ugode.
Ugoda je blagošću štitila opstojnost i mir, a neugoda je najčešće akcelerirala i stvarala nesigurnost. Uslijed bura i brzih promjena razvijale su se burne reakcije, koje su često stvarale procese koje tijelo nije moglo uobičajeno procesuirati. Kao da svijest tada pali neke sigurnosne lampice i pokreće panične reakcije. Trebalo bi takav slijed često zaustaviti i prevesti u mirnije tokove, ali nepoznavanje mogućih pogibeljnih posljedica stvaralo je nesigurnost u namjeri brzih nalaženja ispravnoga puta, a time i puno odustajanja od mogućih namjera. To je bilo panično lutanje. Prepoznavanje mogućih posljedica bilo je naizgled neophodno. Svijest se tim burama znala naći u kovitlacu nesnalaženja sve do paničnog neodređenja sebe. Stvarao se tako odnos prema okolini upoznavanjem raznih inicijacija procesa. Naravno, takav se sustav odnosio na one razvoje koji se realiziraju u razumnom životnom vremenu i u odnosu na moć pamćenja. To su bili činbenici takova sustava. Ostalo je bilo van dohvata sustava u razvoju koji se oslanjao na pamćenje i po tome predviđanju neželjenih procesa u svrhu opstojnosti.
Onako, još neuk, kao da sam strepio pred svakom promjenom i bio tankoćutan za viđenje i malih inicijacija.
Proces života, kojim se tijelo ovo razvijalo, sažimao se u svijesti o njemu samom. Bilo je i nastojalo se očuvati. I tako je u daljnjem razvoju, i pored promjena, ostajala ta osobnost, a procesi promjena i ustrajanja su bili pripadajući toj svijesti. Svijest je tako posjedovala svoje činbenike, jer tako je bila moguća koordinacija sa njima. Tako nastade moje znanje, moje moći, noje tijelo, pa čak i moja svijest. Ono 'moja svijest' jest stoga da bi i ona bila u moći koordiniranja. Koordinirati se može sa onim što je u posjedu. Tako postade i nešto fluidno i materijalno imaginarno. To kao da sam ja. Tom imaginarnošću kao da se izmiće iz podčinjenja u koordiniranju. Oduzeta je moć promjenjivosti.
E, pa lijepo, što je onda sve ovo zajedno? Ako nije materijalno, to ipak ne znači da ne postoji.
I sav taj sustav nalazi, ili nastoji naći, uzroke procesa i van moći koordinacije u tijelu. Tamo iz nekoga 'prostora' dolaze mnogi uzroci procesa. Kako ih predviđati i znati se vladati u smislu opstojnosti sustava?
I tako čovjek nastoji ovladati svijetom van tijela. Ljudi se udružuju i nastoje regulirati međusobne odnose da smanje prostor nepredvidljivosti. Tu se razvija moć posjedovanja van tijela svoga. To se čini među ljudima. No, čovjek kao da zaboravlja da ima uzroka i van moći tih organizacija. Priroda često nadjača.
Spomenuh ranije razumno životno vrijeme za gradnju sustava sigurnosti. Prilagodba je svijesno moguća za procese koji traju razumno za čovjeka i ostavljaju trag u pamćenju. To nazivamo iskustvom. Za neke rijeđe pojavne procese postoje razna pisana svjedoćenja, ali to se često pogubi ili razvije nevjeru. Znanost ratvija moć naučnog predviđanja, ali to često ne nalazi mjesto u široj ljudskoj svijesti.
I tako čovjek posjeduje svijesno ono što može sebi dodjeliti. Naravno, to je tako po njegovoj svijesti, ali ona ne mora biti ispravna. Njome se određuje osobno smatranje moći i vlasti. No, kako to stoji u stvarnosti, to je nešto drugo.
U svakom slučaju sve je to sustav neke grozničave namjere opstanka. Tu je i priziv ugode koji zadovoljstvom uspavljuje.
Gledam to i nastojim dikućiti viđenje što jasnije. Posebno sam kritičan prema sebi. A prema kome bi i mogao biti? Ja odlučujem u sebi. No, vidim da ipak postoji i širji put.
Cijelo vrijeme sam nastojao dokučiti onaj prostor iz kojega iznenada dolaze mnoge promjene. To znači, da to jest. Postoji tamo ono od kuda promjene potiču. Pa tada su sva moja nastojanja posjedovanja moj privid. Njime zavaravan sebe i kupujem vrijeme. Tako i dalje postojim i kao da se nadam da ću tako do vijeka.
Puno je tu nejasnoće, neviđenoga i nesigurnosti. Kao da nastojim jače otvoriti ioči. Ta u tom nekom prostoru, tu uz mene, sve ovo ima uzroke. Kao da promjene koje me čine dolaze iz prostora bez moje volje. Bez volje skoncentrirane u imaginarnosti kojoj nastojim očuvati mjesto koordiniranja bez moći da bude koordinirana. Materijalno nepostojeća karakteristika je poput svega što uzrokom je iz spomenutog nedostupnog prostora. Tako nastojim vidjeti istinu o sebi.
Nastojanje viđenja vrijedosti u predviđanju ukazuje na privid materijalnoga, jer ono je samo posljedica, a sve se ustvari stvara u nevidljivom prostoru. Ustvari je to prostor u kojemu čovjek nema moć ni posjedovanje. Mnogi kreću sustavom života usvajati taj prostor. To najčešće završava 'hvatanjem svoga repa oko stupa'.
Čuo sam kako neki žele imati moć viđenja u prostoru u kojem se stvara. Htijeli bi vidjeti budućnost i preduhitriti je. Neki bi voljeli vidjeti koji će brijevi dobiti na lotu. Ta zar im na prvom koraku nije jasno da promjenom takove budućnosti nisu imali dobro viđenje. Prava budućnost se ne može promjeniti. Tada ona ne bi bila budućnost. Kretanje životnim putem je pak nešto drugo. Na njemu se darujemo budućnosti. Ne uzimamo je sebi. To je spoj onih nematerijalnih vrijednosti u prostoru prije vremena. Tamo ne postoji posjedovanje i slikom života jest jednost, jest cjelina.
Pomalo iscrpljeno tijelo u nastojanju opstanka predviđajući stvarao sam sustav opstojnosti. Uvijek je bio tu predamnom taj nevidljivi prostor iz kojega je sve dolazilo. Kao da sam se od njega sklanjao misleći da me tada neće odande dokućiti neko zlo. Taj prostor je onaj u kojem sam nastao. Iz njega sam krenuo u vrijeme ovo. Sada, ovako nematerijalan, stojim uz njega i smireno nastojim osjetiti ga. Tamo su uzroci svega što će biti. Tamo je istina iz koje i sva prošlost je bila. Tamo je sav svijet i svo vrijeme. Tamo sam i ja koji jesam, oduvijek i za uvijek. Tako to izgleda odavde.
Nema posjedovanja istinskih vrijednosti. One jesu i to je sva istinska njihova vrijednost.
Evo, dragi moji, opet sam malo prošetao i donio van riječima opis viđenja. Svi mi to sa vremena na vrijeme imamo. Svi smo mi od istoga stvoreni, a Istinom i sada jesmo. No, druga je stvar koliko smo se zanijeli prividima. Konačno, oni su ovdje i kao lijepa predstava mogu biti činioci ljepota života.
Neka vam bude darovana radost i sreča koju možete i sami potaknuti ljubavlju, jer ona otvara vrata Istine … :)
Post je objavljen 29.09.2010. u 10:39 sati.