U oku sjaj zvijezde
koja me tako hladno daruje,
a ušće Neretve
i dalje pjeva pjesmu rastanka
čovjeka od prirode.
Još uvijek sam pokrivena
korijenom rođenja,
još uvijek me u meni nema,
a opalo lišće prošle jeseni
daje tek poneku skicu Sunca
i dominaciju Mjeseca
Živim lunarnim kalendarom,
dok srebro u slovima odjekuje
kao „lelek srebra“
kojeg je opjevao Tin Ujević.
Iz vatre opet izbijam
gorke šifre tvog imena,
srce se lomi i nestaje
u zgaženoj travi "na kojoj moje stope nisu ostavile trag“
kako je pisala D. Maksimović.
Kako ostaviti svoj trag u sebi,
kako u bijelom ledenjaku
na vrhu Svijeta ispisati tvoje ime?
Kako u meni evocirati nekog
tko je odavno napustio
moje malo srce
i obećanje darovano
mojoj smrtnoj majci?
Iz zvijezde ću pročitati
vremenski kôd mog postojanja,
u klici tvog osvetničkog zaborava
pročitat ću trenutnu inspiraciju
nastalu krajem prošle godine
i zaboravit ću svaku nit boli
koju si zlatnim nitima provodio
do mog malog srca.
U mjeri vremena
nema ni mene ni tebe,
samo smo ovdje i sada
i zato neka mekane sjene
ove ranoproljetne večeri
ublaže nemire moje duše
i odvedu me u onaj svijet
gdje se osjećam tako dobro.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN broj: ISBN 978-953-7673-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.