Marketing
Austrijski tisak 20. 9. 2010. o bivšem jugo-komunističkom logoru "Goli otok" o kojem u RH vlada zavjera šutnje
Der Standard – Reportage aus Kroatien [Reportaža iz Hrvatske]:
Stvar pogleda: Goli otok – Titov kazamat
“Odjednom su Rusi bili zločesti dečki“
[“Plötzlich waren die Russen böse“]
Autorica članka austrijska novinarka Maria Sterkl, objavljen u Beču, 20. 9. 2010.
Podnaslovi članka iz bečkog Der Standard o nekadašnjem jugoslavenskom komunističkom logoru:
“Na jednom malom otoku je Tito dao mučiti svoje bivše kolege: Danas na 'Goli otok' malo što podsjeća na užase od nekoć“
“Titov Alcatraz“
“Pustiti da trava prekrije istinu“
Poanta članka je, da je austrijska novinarka potegnula pitanje nekadašnjeg jugo-komunističkog logora, i pitanjem njegova današnjega stanja, te je u članku naglašeno da je “Goli otok“ prepušten zubu vremena kako bi i posljednji materijalni dokazi o zločinima titoističkog režima na Golom otoku nestali.
U članku je naglašeno da je na Goloim otoku od 1948. do 1988. vladao sustav terora prema protivnicima režima odnosno političkim zatvorenicima, uz koje je jugokomunistički režim dao internirati i klasične kriminalce kao poseban oblik ponižavanja protivnika režima, uz unutarnji logorski sustav u kojemu su titoisti prisiljavali logoraše da sami sebe muče, ponižavaju i ugnjetavaju, što je identično kao u njemačkim nacističkim logorima i židovskim ghettima. Iz životnog primjera nekadašnjeg logoraša Vladimira Bobinca je novinarka opisala kako je izgledala strahovlast na Golom otoku za vrijeme Tita i Partije, pod „ciničnim naslovom 'Samoupravljanje'“:
"(...) Povjesničari spominju preko 30 000 logoraša, pri čemu je polovica njih prošla kroz logor u prvih pet godina njegova postojanja. Po procjenama je ubijeno 4000 logoraša, pri čemu u taj nisu ubrojene žrtve koje su umrle od posljedica mučenja. ... Vladimir Bobinac je preživio. ... Kad je deportiran na Goli otok imao je 29 godina. Dočekao je njega i 400 novopridošlih logoraša špalir, tkz. kroz stroj: lijevo i desno od mjesta iskrcavanja logoraša i u duljini od jednog kilometra stajala je kolona logoraša koja je dobivala zapovjed da batinama tuku novopridošlice po glavi, koji su tjerani kroz taj koridor, i pri tome su se na njih derali 'Bando jedna', ponižavajući ih. Nitko ovu torturu nije preživio bez ozljeda. ... Bobinac je na Goli otok poslan jer je osuđen da odradi 'socijalnu službu', nakon što ga je prijatelj iz djetinstva prijavio tajnoj policiji kao 'sumnjivog', odnosno denuncirao ga. Sumnjivi su 1948. godine, kada je Staljin raskinuo s Titom, gotovo svi koji su bili angažirani u režimu. 'Prije toga su jugo-komunisti bili zaljubljeni u Staljina', priča Bobinac. 'Glasilo je: Rusi mogu skakati tri metra u visinu, ruske lubenice su debele tri metra, sve iz Rusije je gigantsko - a onda preko noći je Rusija /SSSR/ odjednom postala zločesta.' ... Stoji činjenica da je Titova paranoja, da bi netko mogao biti vjerniji Staljinu nego njemu, stajala mnoge ljude njihove dugogodišnje slobode i ljudskoga dostojanstva, a neke i njihovih života."
Austrijska novinarka citirala je i voditelja Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, i opisala geo-politički i povijesni okvir ovog komunističkog Gulaga u bivšoj Jugoslaviji:
„(...) 1988 je Goli otok raspušten. S uništenjem tajnih dokumenata je znanstvena obrada povijesti logora kvazi učinjena nemogućom, dok politička obrada tako i tako nije poželjna, misli zagrebački povjesničar Goran Jurišić: 'U Hrvatskoj vlada totalna šutnja o Golom otoku.' Vlada i pravosuđe su još uvijek jako pod dominacijom bivših funkcionera komunističke partije, oni imaju jak interes da cijela priča zaraste u travu i bude prepuštena zaboravu. Svjedoci vremena poput Vladimira Bobinca daju na svjetlost dana vruć materijal, 'ali državne odvjetnike to ne tangira'. Od tisuća zatvorenika se ipak desetina usudila podnijeti kaznene prijave protiv eks-komunističkih zapovjednika – 'ali sve su one završile u ladicama', kritizira Jurišić.
" (...) I druge zemlje se malo zanimaju za Goli otok. 'Iako su sve zapadne vlade jako dobro znale da 'Goli otok' postoji, nitko to nije spominjao – 'čak ni nasuprot Titu', kaže beogradska novinarka Tamara Nikčević. 'Pitanje glasi: Zašto?'. Odgovor je spekulativan: Dok su zapadne sile u Titu gledale Staljinova oponenta, Staljin je izbjegavao upirati prstom na Goli otok kako ne bi privukao previše pozornosti na 'vlastiti' Gulag. (...)“
Ovo je prvi put u nekom zapadnom tisku koji piše o jugo-komunističkom titoističkom golootočkom logoru da se ne spominje teza bivše jugo-komunističke ideološke titoističke (marksističke) historiografije, nego se spominje teza povjesničara Gorana Jurišića, zastupnika hrvatske (znanstvene) historiografije, o tome da nije Tito raskinuo sa Staljinom nego Staljin s Titom, a objašenjenje teze je, da je Tito bio jastreb u komunističkom bloku od 1945. do 1949. godine, i htio je stvoriti Veliku Jugoslaviju, pri čemu je mislio Jugoslaviji pripojiti i austrijski dio Koruške, i talijanski Trst, gdje su se koncentrirale i postrojbe Jugoslavenske armije, zbog čega je Staljin strahovao da će preko svog aparatčika Tita doći u vojni sukob sa Zapadom, i to u situaciji dok SSSR još nije imao atomsko oružje za razliku od Sjedinjenih Američkih Država. Stoga je Staljin iz Moskve lansirao Rezoluciji Informbiroa (nasljednica Kominterne) 1948. kao uvod za Titovu smjenu kako bi se spriječio vojni sukob Istoka sa Zapadom za koji se pretpostavljalo da bi ga Crvena armija izgubila jer bi bila gađana taktičkim atomskim bombama od strane Zapadnih antifašističkih sila.
U svakom slučaju, članak iz Der Standard o bivšem logoru Goli otok je drugi članak u roku od godinu dana, nakon članka u bečkom Die Presse iz 2009. godine o “Golom otoku“, a koji je tada od svih mas-medija u Hrvatskoj bio cenzuriran, jedino su ga objavili CBK i Hrvatsko pravo online, jer istina peče, to se zna, ali isto tako se zna da istina na kraju uvijek pobjeđuje nad lažju! Tako će biti i u Republici Hrvatskoj da će vladajući bivši komunisti morati kapitulirati pred istinom!!
CBK
Post je objavljen 28.09.2010. u 13:05 sati.