STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Žitelji Zadarske županije sve se više obraćaju Stranci hrvatskog zajedništva na teške posljedice veličine pljačke i uništenja gospodarskih subjekata zbog istovremenih vođenja stečaja i privatizacije, a naročito stjecajnog procesa kao posljedice paralelizma privatizacije i stečaja.
O Stečajnom zakonu i njegovoj pravnoj naravi ovom prilikom ne ćemo posebno raspravljati. O samom zakonu i njegovoj primjeni mnogi su već davno kritički govorili, a i mi smo se još davne 1994. godine očitovali.
U ovom se je tekstu nužno dotaći stavova jednog od ministara gospodarstva Vlade RH-e kako bi se jasno istaklo značenje i posljedice prisilne nagodbe i stečaja gospodarskih subjekata u Republici Hrvatskoj – prisilne nagodbe kao početka i likvidacije kao kraja toga procesa.
Valja naglasiti da stavovi ovoga ministra u cijelosti korespondiraju sa stavovima svih naših ministara gospodarstva, prije i poslije njega.
Stav je sljedeći: mediji i šira javnost ponašaju se kao da je stečaj specifično hrvatsko iskustvo zatvaranja radnih mjesta kako bi se legalizirala pljačka državne imovine. Dakle, stečajevi po zakonu RH-e, kao elegantan način privatizacije, služe se lopovlukom. Sam proces se naziva spontanom privatizacijom. Ministar ima pravo na dio koji se odnosi na stečaj, ali se ne očituje o stjecanju u stečajnom procesu, a upravo tu leži palež i mrak.
Ovdje se ne ćemo baviti pojedinim slučajevima istovremenog postupka privatizacije i stečaja, a što zasigurno jest hrvatski specifikum.
A neka nam naznačeni uvaženi ministar objasni nestanak Jugolinije odnosno Croatia Line, što bi mu moralo biti poznato.
Ovom prilikom želimo upoznati hrvatsku javnost i medije na teške posljedice veličine pljačke i uništenja gospodarskih subjekata zbog istovremenih vođenja stečaja i privatizacije. Ovdje naročito naglašavamo STJECAJ kao posljedicu paralelizma privatizacije i stečaja.
Pođimo redom.
Godine 1990. nova vlast, predvođena HDZ-om, izvršila je pretvorbu društvenog vlasništva u državno na štetu gospodarskih subjekata koji su ovim potezom ostali bez vlastite imovine i prava tvrtke te dotadašnjeg menadžmenta da istom upravlja. Država je time preuzela sudbinu tvrtki i zaposlenika u svoje ruke, kao svojinu. Dakle, država je postala vlasnik sveukupne aktive i svih osnovnih sredstava gospodarstva.
Nakon toga slijedi mrak i nepoznato, kako državi kao novom vlasniku tako i dotadašnjim vlasnicima i uposlenicima – tvrtki.
Tvrtke bez vlastite imovine isto su što i ženidba bez neke stvari. Dakle, sva aktiva i sva stvorena društvena vrijednost i imovina od 1945. do 1990. preko noći su prešli u ruke oligarhije koja se time nije znala nositi, te je pod hitno ozakonila procese da bi se toga riješila i nešto zaradila. Ništa čudno za naše podneblje!
Očekivalo se da će se država kao novi vlasnik resursa ponašati i upravljati pažnjom i odgovornošću dobrog gospodara. Uposlenici, a naročito menadžment, nikako se nisu mogli snaći – tko je čiji i tko kome odgovara. Dobar gospodar se nije dogodio. Prevladala je politika 200 naših (HDZ - ovih) bogatih. Kako ih obogatiti? Zakonima loše pisanim i još lošije provodivim. Tako su neki postali vlasnici i preko 200 tvrtki , a da u džepu i hrvatskoj lisnici nisu imali ni škude.
Ovim je završila privatizacija. Da bi postali stvarni vlasnici, koristili su se Stečajnim zakonom. Kako?
Proces je tekao tako da su gospodarske subjekte iz privatizacije zaduživali nekoliko puta više od stvarne vrijednosti tvrtki kod banaka koje su vrlo brzo vidjele način lakog stjecanja.
Sredstva banaka koja su opteretila tvrtke u većini slučajeva nisu ni sjela na račune zaduženih tvrtki već su nestala ZNA SE gdje. Potom nelikvidna poduzeća u stečaj! Tijekom trajanja stečajnih procesa vrijednost tvrtki se urušava do granice bezvrijednosti.
Nakon svega propalu tvrtku kupuju «našim» novcem, koji su ranije spremili ZNA SE gdje. Ovakvi procesi traju do potpunog uništenja imovine stvorene do 1990. godine. Neki stečajevi traju čitav ovaj period od dvadesetak godina.
Na sve ovo nijemo gledaju Sabor, saborski zastupnici, Vlada i sve institucije zadužene za nadzor i zaštitu državne i privatne imovine.
Približimo redoslijed i veličine uništenog:
godine 1990. RH je imala 1.968.000 (milijun devetsto šezdeset osam tisuća) zaposlenih i 656.000 (šesto pedeset šest tisuća) umirovljenih građana.
godine 2010. RH ima 1.425.000 (milijun četiristo dvadeset pet tisuća) zaposlenih i 1.187.000 (milijun sto osamdeset sedam tisuća) umirovljenih građana.
Dakle, u dvadeset godina stečajnih i stjecajnih procesa u Republici Hrvatskoj uništeno je 543.000 radnih mjesta (uposlenih) i prevedeno u mirovinski korpus 531.000 radno sposobnih građana.
Kad je pak u pitanju aktiva vrijednosti poslovnih subjekata uništena u ovom razdoblju cifra se penje na fantastičnih 122.000.000.000 američkih dolara. Ovaj bi nam iznos danas trebao u keš investiciji da zaposlimo 543.000 radno sposobnog stanovništva koje smo izgubili stečajnim ili stjecajnim procesima.
Dakle, nužno nam treba 122.000.000.000 američkih dolara da bismo se u idućih četiri - pet godina vratili na pozicije iz 1990. godine.Sve ostalo je lupetanje i puste tlapnje očajne oligarhije vlasti i bespomoćnih građana o gospodarskom oporavku i mjerama za izlazak iz krize, demagogija politikanata kojima je samo stalo do vlasti.
Svih smo se ovih priča o štednji i uštedama naslušali u ranom socrealizmu. Kao da noge može štedjeti onaj tko ih nema.
Tko je kriv?
Gospodin Slavko Linić će se prepoznati, prepoznat će se politika ZNA SE, 200 bogatih. Mi vas kao na krivce upućujemo na sve saborske zastupnike iz svih saziva jer su donosili zakone koji su ozakonili pljačku.
Upućujemo vas na svu silu ministara gospodarstva, neka se prepoznaju Gregorić, Valentić, Škegro, Jurčić, Mateša i drugi.
Tko će ih procesuirati:
Nova pravednost? reče predsjednik Josipović,
Nova društvena stvarnost i scena?
Novi građanski neposluh?
Odgovor tražimo od
predsjednika RH,
predsjednik Vlade RH,
DORH-a,
USKOK-a,
hrvatskog puka.
Zagreb – Zadar, 23. srpnja 2010. godine
STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
Post je objavljen 27.09.2010. u 13:42 sati.