Stalno ga vidim i čujem.
Nestvaran neki osjećaj u meni. Kao kakva vrhunska prevara u kojoj sudjelujem bez svog pristanka...
Uzeo je pušku i hrabro si pucao u glavu.
Kakva mu je bila zadnja misao? Zašto nije mogao više živjeti?
I zašto se te noći pozdravio samnom u mom snu?
Pogledao me i osmjehnuo mi se....U tom trenutku nisam ni znala da ga više nema....
Prošlo je 5 mjeseci,a meni suze još uvijek teku.
Mog brata više nema......
Ali mene muči neka misao da je sve to prevara i da je on zapravo živ negdje. Muči me ta pomisao stalno....Kao da je sve namjerno inscenirao i pobjegao nekud, odmaknuo se....I ne mogu se rješiti tog feelinga. A vidjela sam to mrtvo tijelo....Ali ne mogu prihvatiti....
Imao je PTSP, bio u logoru, bio mučen i zlostavljan....A ova odvratna država nije mu mogla pomoći.....Nitko mu nIje mogao pomoćii
Post je objavljen 26.09.2010. u 15:21 sati.