kapi kiše miješaju se sa twojim suzama koje tako neumoljiwo klize preko twojih wručih obraza... plačaš za ljubawi koja je odawno umrla... samo šta ti to nisi tako brzo shwatio.. žiwiš u nadi da će doći, zagrliti te i da će swe biti kao prije... ali nje wiše nema... umrla je... nestala u sjeni twojih laži... trebaš patiti da bi mogao shwatiti kako je njoj bilo... pružam ti ruku i mičem te sa kiše... grliš me, goworiš koliko si ju wollio, a ja sam to swe odawno znala... nekako osječam da ti sada moja ruka, moj zagrljaj, nisu dowoljni... treba ti mnogo wiše od toga... pokušawaš se nasmiješiti... barem na tren glumiti da je swe u redu... možda i je... ali ne u owom swijetu... njeno ime jedino je o ćemu razmišljaš... jedino o ćemu si dosada razmišljao... molim se u sebi da swe bude u redu... nadam se sretnom zawršetku... dolazim kući... sjedim u tami swoje sobe... tako tužno, pomislih i pritisnuh tipku za poziw... nakon nekoliko dugih trenutaka, osoba se jawlja... čujem njen glas s druge strane... osjećam tugu u swakoj riječi koju izgowara... molim ju da mu da drugu priliku, da ga barem posluša... znam kako joj je teško... napokon, pristaje na jedan sastanak... uspijelo je... ponowno su zajedno, kao da se ništa nije dogodilo... a ja ponowno padam u drugi dio plana... u rezerwu... čekam da zazowe moje ime, da mi dopusti da barem na tren budem dio njegowa žiwota... odlazim kući... sjedim u swojoj sobi... tako tužna soba... tako tamna... kao da i ona zna da u njoj je slomljeno srce... kao da swi znaju... samo on ne zna... ali ja sam ona koja ga je najwiše woljela...
Post je objavljen 26.09.2010. u 03:21 sati.