IVAN OD KRIŽA
Nastojat ću u nekoliko postova prenijeti neke djelove jedne vrlo zanimljive knjige, isusovca Mihaly Szentmortonia, rođenog u Novom Sadu 1945.godine; "Psihologija duhovnog života"...
(Nadam se da neće zazvučat, kao ona ..nisam ginekolog, al mogu pogledat..)
U zadnjem dijelu knjige autor na vrlo zanimljiv znanstven način (poetski ću se i ja malo uključit) iznosi značajke strukture ličnosti, kroz osam tipova ličnosti..
Prva je "astenična ličnost, svetac pasivno-osamljena duševna konstitucija"
Primjer među svetcima je Ivan od Križa!
"Jasno je da čistih tipova nema.
No, ako studiramo ličnost Ivana od Križa, u njemu prepoznajemo mnoge crte asteničnog tipa..
Evo kako P.Manns, jedan od životopisaca vidi prvu značajku:
Svađa između vlasti i braće dovede do toga da brat Ivan dospije u zatvorsku ćeliju toledskog samostan.U beskrajnim trenutcima provedenim u tami bavio se opisom vlastite duše; kad su ga pustili, ponio je sa sobom i svoje zabilješke, koje su upravo vrvjele od opisa krajolika i prizora, mnogo nalik na one kakve je slikao El Greco. Ali uzalud su tražili znakove ogorčenosti, osvete ili osude; nema ih ni onda kad opisuje svoje progone.."
Možemo uočiti da se u Ivanovim maštovitim opisima nema ni traga jakim afektima..
Druga značajka duhovnosti Ivana od Križa jest samoća, ona je njegov „element“
Brat Ivan je zadovoljan:može patit, moliti u tišini, u samoći, sam sa svojim Bogom.
(Uh.. kako sam daleko od imenjaka, kad ja patim; svi znaju..il se nalijem alkohola ili lomim rekete..)
Evo što drugi životopisac Grisigono De J.Sacramentado, kaže o Ivanu
"Podložnici kritiziraju njegovu veliku povučenost, i tumače je kao nedostatak uljudnosti... Kada je napokon bio određen njegov odlazak u Andaluziju, otac Ivan se oprašta u prvom redu od bosonogih karmelićanki.Kada im je kazao, kamo je određen, i kad im je jamačno točno naznačio samostan u u zabiti gorske pustoši Sierra Morene, jedna redovnica, koju on poznaje i koju je sam pratio na utemeljenje u Madrid, kliče začuđeno i ožalošćena: „U kakvo vas to mjesto šalju, oče!“
On odgovara: „Kćeri, među kamenjem se bolje osjećam, nego među ljudima.“
Već smo spomenuli da ova sklonost prema osamljenosti, premda je u osnovama patološka crta, nosi i velike šanse. Ovakvi su lkjudi veliki i osamljeni patnici. Mogu i znaju patiti. Mogu jer ih patnja neće slomiti, budući da nemaju razvijenu čuvstvenu dimenziju, a znaju patiti, jer se patnja povećava, ako nemamo nikoga s kim bi je mogli podijeliti, a asteničar nije sposoban naći utjehu kod ljudi. Ivan od Križa ušao je u povijest svetaca upravo kao veliki osamljeni patnik.
Iako je tijelom bio malešan i i slabašan čovjek, uspio je ostvariti autentičnu svetost, unatoč svojoj asteničnosti. Možda tajna leži u tome da nije to uspio „unatoč“, tj protivno svojo naravi, svojoj psihičkoj strukturi, nego upravo unutar te strukture, dapače, s pomoću te strukture.
Nije išao graditi krjepost na onim temeljima koje nije imao, nego je spoznao šanse koje mu je nudila njegova jedinstvena tjelesna i duševna konstitucija. Ivan nije našao rješenje u negaciji sebe, u potiskivanju, nego u tome što je tu svoju narav na jedinstven način i podpuno znao ugraditi u poziv milosti.-
(Onaj tko je pročitao ijednu riječ od ovog svetca uvjerit će se u svaku navedenu tvrdnju..
Moji skromni pokušaju su završili u podnožju uspona na goru Karmel...al smoći ću ja snage za malo „uspona“)
Post je objavljen 25.09.2010. u 16:34 sati.