Susret sa starim prijateljem nakon dugo vremena nije prošao baš najbolje...
Neki Begini prijatelji koji zbog urođene ili stečene ograničenosti ne razumiju dobrohotnost ovog bloga ne spominju se imenom kako se ne bi uvrijedili. Barem dok za to ne dođe vrijeme, a vremenom se ljudi mijenjaju pa se više ne ljute. A neki se i ne promijene, pa iako vjeruju u svoju pamet, i dalje ostaju glupani. Do smrti koja sve bolesti liječi.
A Bego je kreten meka srca, pa nekad ne spominje imena. Bego ne voli da je nekome teško kad se pogleda u zrcalo. Bego inače ne voli kad ljudi pate.
Dakle, ovako... Bego susreće imućnog prijatelja i velikog hrvata i taj isti ga pozove da sjedne na piće. (E, ovo će zabolit!)
Prijatelj: "Di si prijatelju? Sjedni, šta ćeš popit?"
Bego: "A vidiš di sam, u kurcu ka i uvik. Ajmo ća popit, tako se lakše živi."
Prijatelj i Bego se kucnu.
Prijatelj: "Živija mi prika!"
Bego: "Smrt fašizmu, druže!"
Prijatelj: "Haha, zajebaleš?"
Bego: "Ma ne. Tvornice radicima, zemlja seljacima. Živili radnici, seljaci i poštena inteligencija. I tako to."
Prijatelj: "Kakve seljačine, o čemu ti govoriš?"
Bego: "Rekao sam zemlja seljacima, a ne zemlju seljačinama."
Prijatelj se čudi: "Ma ne mogu vjerovat da to od tebe čujem. Koji ti je kurac?"
Bego: "Nikoji, osim šta me jebe ovaj neoliberalni kapitalizam."
Prijatelj: "A šta fali kapitalizmu?"
Bego: "Njemu osobno ništa, ali meni u njemu fali štotšta. Iz nekog meni nepoznatog razloga ostao sam jebeni proleter."
Prijatelj: "Možda nisi pokazao poduzetničku inicijativu."
Bego: "A zašto bi ja ikome morao išta pokazivati? To je nepristojno. Zamisli da sad ja ovdje pred ljudima pokažem kurac!"
Prijatelj: "Ma ne to, nego trebaš se baciti u biznis. Moraš sebe znati naplatiti."
Bego: "A zašto? Imam svoje kvalitete, talente, osobnost... nećeš vjerovati, čak i obrazovanje."
Prijatelj: "I stručnost, moram priznati."
Bego: "E, hvala. Eto, i kome se sad ja moram dokazivati i s kim se imam takmičiti? Posvetio sam nečemu život i posvećujem ga i dalje. Nije li logično da imam pravo na neki minimum, plaćene račune i hranu. Za ono što doprinosim društvu."
Prijatelj: "E, pa nije tako jednostavno. Prika moj, ovo ti je kapitalizam. Zakon ponude i potražnje. Koliko se nametneš tržištu toliko zarađuješ."
Bego: "E, pa prika moj... (Bego na tren ostaje bez teksta, a onda pukne na živce) ...ma nabijem ja na svoj presveti i plemeniti kurac protkan nježnim plavomodrim žilicama te tvoje zakone i požude i nagužnje!"
Prijatelj je šokiran: "Ne razumijem te! Koji ti je kurac?"
Bego viče: "Pokušavam ti lijepim riječima reći da nabijem na kurac sve vas kapitaliste i ostala neoliberalna i imperijalistička i multinacionalna govna. Skupa sa svim svjetskim bankarima i MMF-om. I jebite se svi, i vi i Unija!"
Prijatelj ga hvata za rukav i osvrće se čuje li ih tko (a čuju svi): "Ne razumin te... ma šta je tebi, znam te ka dobrog čovika? Daj se smiri!"
Bego divlja: "Ma ja sam predobar čovik, ova civilizacija me nije zaslužila. Razumiš li ti da su kapitalisti lopovi ili si glup ka kurac?"
Prijatelj puca: "Znaš li ti da sam ja taj kapitalista o kojem govoriš?"
Bego se smiruje: "Asti Isusa, zaboravija sam! E jebiga, zahvatio me revolucionarni žar."
Prijatelj: "Zašto ti misliš da nije u redu obogatiti se?"
Bego: "Ma u redu je to, ali ipak nije."
Prijatelj: "Kako to?"
Bego: "Evo, jednostavno je. Ti sebe smatraš poštenim, a imućan si. Je li tako?"
Prijatelj: "Je."
Bego: "I smatraš se vjernikom? Ideš u crkvu?"
Prijatelj: "Naravno. Tamo nalazim duhovni mir."
Bego: "E pa vidiš, ja sebe smatram većim vjernikom od tebe, a uopće ne idem u crkvu."
Prijatelj: "Zašto?"
Bego: "Jer su te građevine hladne, pune vlage i duhova prošlosti. Čovjek mora biti teški darker da bi tamo našao mir. Mir je u šumi, na livadi..."
Prijatelj: "Ma ne to, nego kako si ti to veći vjernik od mene kad si komunjara?"
Bego: "Ne vrijeđaj, nisam komunjara!"
Prijatelj: "Ma dobro, znaš šta hoću reći..."
Bego: "Aha znam, hoćeš reći da su svi lijeviji od tebe tebi isti."
Prijatelj: "Ne hvataj se za svaku... kako to ti možeš biti veći vjernik od mene?"
Bego: "Evo. Vjeruješ li u Isusa Krista?"
Prijatelj: "Naravno."
Bego: "A vjeruješ li u bogove drugih naroda?"
Prijatelj: "Ne."
Bego: "Znači, drugi narodi nemaju bogove?"
Prijatelj: "Ma imaju, ali ja u njih ne vjerujem."
Bego: "To znači da ima bogova u koje vjeruješ i onih u koje ne vjeruješ. Znači da si politeista, mnogobožac."
Prijatelj: "Nije istina, vjerujem u jednoga Boga?"
Bego: "Ne, griješiš. Ja sam monoteista, a ti politeist."
Prijatelj: "Kako?"
Bego: "Evo kako. Šta je s bogovima drugih naroda? Postoje li oni?"
Prijatelj: "Ne postoje!"
Bego: "Znači preko devet desetina čovječanstva je u kurcu, a samo je vas nekoliko pametno? Misliš da oni ne vjeruju u svoje bogove?"
Prijatelj: "Ma vjeruju, ali to nije naš Bog."
Bego: "Aha, sad smo došli do onoga... naš Bog i njihov Bog."
Prijatelj: "E, pa šta onda?"
Bego: "E, pa to su sada najmanje dva Boga. A oni isto nisu isti. Bogova ima ko u priči. A glupi ljudi vjeruju i dijele ih na naš i njihov. Tako ti kršćani za sve oni koji to nisu kažu pagani, muslimani za sve koji to nisu kažu kauri, hindusi za sve koji to nisu kažu mleče... znači, moj i njihov. To su dva. A obzirom da oni drugi nisu jedninstveni, to ih je tri, četiri, pet... ma na stotine. Jahve, Krist, Muhamed, Buda, Krišna, Šiva, Manitu, Viracocha, Kinich Ahau, Ra, Izis, Zeus, Neptun, Odin, Tor... ne mogu ih se sad svih sjetiti. Ima ih i kurcu."
Prijatelj: "E pa?"
Bego: "E, pa ja vjerujem u svih. Zato sam veći vjernik od tebe."
Prijatelj: "Pa kako si onda monoteista?"
Bego: "Tako što ja vjerujem da je to samo jedan Bog, ali Ga različiti narodi drugačije zovu. A ti vjeruješ da su to različiti bogovi. Eto kako."
Prijatelj: "Ne kužim."
Bego: "Kako se u Italiji kaže Sunce?"
Prijatelj: "Sole."
Bego: "Ma bravo. A u Engleskoj?"
Prijatelj: "Sun."
Bego: "Eto. A koliko je to sunaca? Dva? Tri?"
Prijatelj: "Ma nije to isto. Bog je jedan, ali..."
Bego: "...ali ga različito zovu. Ovisno o jeziku i kulturnom naslijeđu. Ajde mijenjaj temu, bolje ti je. U ovoj me ne možeš jebat!"
Prijatelj: "Uh, sjeba si me. O čemu smo ono pričali?"
Bego: "O kapitalizmu i nezakonitom bogaćenju."
Prijatelj: "Šta ima nezakonito ako se ne netko pošteno obogati?"
Bego: "Pokušavaš se oprat, a? A kad se to netko pošteno obogatio? Isključivo svojim radom, a ne eksploatacijom tuđeg rada? Nikad!"
Prijatelj: "Netko se pošteno obogatio onda kada je to u skladu sa zakonom."
Bego: "Čijim zakonom? Ljudskim ili Božjim?"
Prijatelj: "I jedno i drugo."
Bego: "Sad si u kontradikciji."
Prijatelj: "Kako?"
Bego: "Bog je dao za sve ljude dovoljno. Ako jedan uzme sebi više, drugome ostane manje."
Prijatelj: "Kako nekome ostane manje ako netko uzme više?"
Bego: "Pa u pičku materinu, jesi li ti retardiran? Ako nas dvoje imamo deset, a ja uzmem devet, šta tebi ostane? Problem je u tome što se kapitalistička ideologija u startu temeljila na takmičenju i neograničenim resursima. A danas dobro znamo da su resursi ograničeni, i to vrlo ograničeni. Danas kapitalizam više nije pošteno takmičenje pojedinaca s jednakim početnim uvjetima, nego nesmiljena borba za resurse gdje veća riba jede manju, to je čisti imperijalizam u kojem je sve dozvoljeno. Neoliberalizam, neolitski berlavizam. Multinacionalna sranja."
Prijatelj: "Ma pusti multinacionalne kompanije... nego ako ja na primjer imam poduzetničkog duha i zaposlim deset radnika..."
Bego: "I ako im dopustiš da pošteno podijelite dobit, a ti uzmeš sebi čak i do deset posto više kao poduzetan i sposoban, onda si dobar drug i socijalista."
Prijatelj: "Ma ako ja njima dam da pošteno žive, koga boli kurac koliko ću ja zaradit?"
Bego: "Po čijim standardima procijenjuješ da oni dobro žive? Po svojim? Onda i tvoji radnici moraju biti milijuneri."
Prijatelj: "Jebi se! Moj novac je zarađen pošteno po zakonu."
Bego: "Kojeg su pisali ljudi. I to oni koji zarađuju i imaju vlast pa pišu zakone. Samo njima je to pošteno, a ne i onima koji su po tim zakonima opljačkani. Otkad to zakonito znači i pošteno?"
Prijatelj: "A što je tebi zakonito i pošteno?"
Bego: "Da bi nešto bilo i zakonito i pošteno, mora biti po Božijem zakonu, a ne po ljudskom. Jer ljudi nisu pošteni."
Prijatelj je već odavno ljut i ciničan: "A koji je to zakon?"
Bego: "Ako uzmeš više od drugoga, onda drugi oskudijeva. Onaj tko uzme više je lopov."
Prijatelj: "To je jebena komunistička propaganda!"
Bego: "Je, vjerojatno su komunisti izvršili veliki utjecaj na Isusa Krista. Po tebi je krščanstvo čista komunistička ideologija."
Prijatelj: "E sad sereš!"
Bego: "Serem, je li? Isus je rekao da će prije deva kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko. Znači, On je bio jebeni Che Guevara ili šta? Ne možeš imati dva gospodara, a? Jesam li ja sad pijan ili je Isus bio pijan kad je to rekao? Ili si ti jednostavno neizmjerno, neizrecivo i jebeno glup?"
Prijatelj: "Ne mogu to više slušati! Konobar račun!"
Dolazi konobar.
Prijatelj: "Koliko sam ja imao?"
Bego se zgrozi, baš kao i konobar. Prijatelj je ipak pozvao Begu na piće. Unatoč nesuglasicama, uzusi se znaju. Nije to ulični odgoj, već svak za sebe plaća samo onaj tko je zadnje govno, pa makar oni to nazivali i dobrim odgojem.
Bego: "Neka, ja ću sve platit. Ipak sam ja dobro odgojen lumpenproletarijat. I profinjeni uličar starog kova."
Begin prijatelj bez imalo razmišljanja i savjesti vrati svoj novac u džep. Ma neka ga, takvi i imaju. A Bego rađe nema nego da je takav.
Jer Bego je ipak jedan jebeno fini klerokomunista, duhovni socijalista, anarhovjernik i jebač bogova, barem na riječima.
I barem na riječima ne jebe ništa drugo poput onih što po kafićima vole pričati lovačke priče. Nije da ne bi htio, ali ga jebe sužen vokabular i nedostatak mašte, pa ga je sram.
Onda Bego ode doma po običaju mirno spavati. I bi mu čak i malo neugodno što tako mirno spava. Zbog nekih drugih ljudi koji se možda prevrću u krevetu i ne spavaju. Jadni.
I tonući u san promisli: "Bože moj, ma toliko me boli kurac za sve da mi je čisto neugodno koliko me boli kurac. Čak me boli kurac i šta mi je neugodno šta me boli kurac."
A Bog u srcu mu reče: "Daj ne seri više, spavaj!"
(nastavit će se)
Post je objavljen 25.09.2010. u 00:53 sati.