Prvo moje pitane psihijatrici ikada je bilo:
Zašto se to meni dogodilo?
A kao odgovovor sam dobila priču o hrastu i oluji. Naime u olujama ne ruše se ona slaba, tanka stabla koja se povijaju do poda, već upravo hrastovi koji su toliko moćni i čvrsti i oluja ih slomi. No oko svakog hrasta ima uvijek puno mladica. Sada u ovom momentu moraš izabrati svoju mladicu, svoje novo ja koje se neće polomiti u olujama života.
Sve u sebi i oko sebe sam promijenila. Svoj svjetonazor. Svoje životne navike. Godinama uz psihoterapiju naučila sam se slušati. Naučila sam čuti svoj unutarnji glas, a što je vrijeme prolazilo naučila sam slušati i glasove drugih ljudi. Malo po malo sve sam ih bolje čula i sve sam bolje razumjela ne samo sebe nego i druge.
Možda šiza je kemijski poremećaj, ali ne može se samo liječiti lijekovima. Mislim da je potrebno razgovarati. Sate i sate, dane i dane, mjesece, godine, zapravo cijeli život.
Iako sam sve promijenila u suštini nisam promijenila ništa. I dalje sam hrast i dalje sam ja ostala ja. Krošnja je drugačija, deblo je drugačije. Ipak nisam mogla promijeniti činjenicu da sam hrast. Istina je prava da je u dubini duše nisam niti htjela to promijeniti.
Koji sam točno tip hrasta, znanje biologije mi ne dopušta daljnu elaboraciju no istina je da ako sam možda nekad bila materijal za najbolj namještaj, sad sam možda postala onakav hrast od kojed se rade dobre bačve. Znači suština je ista, ali sve je ipak i bitno drugačije.
Naravno da sam dobro. Remisija. Ista terapija. I rečenica kojom mi je dr I. dao do znanja da u postojećoj nomenklaturi ja jesam F20, ali i nomenklature se mijenjaju, a i oni s puno ali prognoza kvalitetnog života ne ovisi o težini dijagnoze.
Već sam krenula u dan, a ovaj tekst će stići do Vas puno kasnije nego što sam krenula. Shvatila sam da je na Blogu kao i svemu bitna usklađenost s vremenom, a ja želim Vašu reakciju. Ne mislim da sam toliko drugačija. Ne mislim da sam uopće drugačija od bilo koga tko ima dijabetes, bosenu kičmu, ili bilo što. No znajte ne jedan posao sam izgubila kad me moja dijagnoza sustigla. Pa i sam glas o tome da sam bila u Psihijatrijskoj ustanovi.
Ono što vidim da do promjene dolazi. I dalje nemam iluzija da bi me bilo koje poduzeće zaposlilo da zna moju dijagnoznu, bez obzira kakav stručnjak ili nestručnjak bila.
Svoj povratak radu sam počela nošenjem letaka iako sam fakultetski obrazovana. Mama je plakala i molila me da to ne radim. Govorila mi je da ću više poderati tenisice, nego zaraditi. Radila sam od 8 ujutro do 9 navečer, s prijateljicom, jele smo zajedno kod njene mame, a ja sam plaćala pića kad smo ožednjele. Nije bilo ormarića u koji nas dvije nismo ugurale letak, osim ako nije pisalo na kasliću da isto nije dozvoljeno. Napadali su nas ljudi, psi, ali nam je konkurentska firma ponudila da radimo za njih jer su vidjeli kako i gdje su leci kad ih mi dijelimo. Od letaka prije četiri godine, imam ponovo posao u skladu sa svojim intelektalnim sposobnostima i prikladno mom obrazovanju. Učim svaki dan, ima boljih dana i lošiji dana, ali od svog posla lijepo i pristojno živim.
Više ne moram i ne hodam pognute glave. A i ljudi koje susrećem i koji me znaju sve ove godine kao da me dočekuju s posebnom toplinom. Vidim osmijehe i čujem riječi poput izgledaš sjajno. Istina je ipak da me nitko od njih nije pozvao na kavu, no osmijeh i riječ su ta koja griju dušu.
A za šizu ili bilo koju drugu psihičku bolest, bitno je da je duša i topla i puna i da se nikada ni u kom trenutku ne dozvoli poplava loših osjećaja. Pa ni onih sjajnih. Prepustiti se potpunoj sreći je isto rizično, jer ne jednom je to meni bilo okidač za poremećaj.
Ravnoteža je ključna. Kao kolo života. Malo gori, malo doli. Što je Gundulić znao davnih dana.
Preuzeto sa nalicje.blog.hr
Post je objavljen 24.09.2010. u 13:09 sati.