Kinec na ukrajinskom, konec na ruskom – došao je kraj mojim lutanjima po Ukrajini.
Kada je alarm zazvonio u pet ujutro, nisam mogao vjerovati da već moram ustati na noge, uzeti kofer i put simferopoljskog aerodroma. Vani je još uvijek mrkli mrak, ali taksi me već čeka pred hotelskim ulazom. Za razliku od komunističkih bolida, ovaj put vozi me jedna od najnovijih škoda. Dok se vozim prema aerodromu, ulice Simferopolja su još uvijek prazne. Poznavajući ritam života Ukrajinaca, proći će još dobrih par sati prije nego li se ulice počnu puniti i krene jutarnji kaos. Prođe tek poneka maršrutka. Pješaka nema. Grad izgleda još tužnije i tmurnije nego što zapravo jest.
Simferopoljski aerodrom je petnaestak kilometara udaljen od centra grada. Još jedno je to remek djelo komunističke arhitekture. Pogled na zgradu i kasnije na pistu upućuje na zaključak da je ovaj aerodrom vjerovatno izgrađen za svrhe sovjetskog ratnog zrakoplovstva i kasnije je prenamijenjen u civilni aerodrom. Već sam bio vidio jedan takav – aerodrom na Balatonu. I taj su izgradili Sovjeti za svoju okupacijsku vojsku, a danas ga koriste low-cost avioprijevoznici. Ali taj je još gori od ovog simferopoljskog.
Terminalna zgrada gotovo je prazna. U ove rane jutarnje sate, uz iznimku dva leta za Kijev i jednog za Tel Aviv, nema drugih letova. Pokušavam se čekirati na Wizzairov let samo s ručnom prtljagom. No, torba mi, umjesto dozvoljenih 10kg, ima čak 14. Naravno da me cura na šalteru ne pušta. Ne znam što li sam uopće i očekivao. Pa u Ukrajini sam. U zemlji u kojoj su sve cijene na jelovnicima u restoranima iskazane u gramima i gdje sve važu. Ne daj Bože da umjesto 100 grama bude 101 gram. I da imam 11kg, vjerovatno me ni tada ne bi pustila. Starih se navika teško riješiti. Ne preostaje mi ništa drugo, nego masno platiti čekiranu prtljagu. Deru me 45 eura samo zato jer imam 4kg viška.
Dok prelazim preko piste ne bih li došao do aviona, i promatram osoblje koje se, umjesto aerodromskim autićima, po pisti vozi biciklima, ne mogu vjerovati da je 10 dana već prošlo i da je moje putovanje po Ukrajini došlo kraju. Kao da sam krenuo jučer... I ne mogu se riješiti misli da, bez obzira koliko Kijev želi biti moderan i trendy, možda čak i Odesa, ostatak Ukrajine još uvijek kaska za modernim svijetom. Usudio bih se reći da je veći dio Ukrajine dvadesetak godina iza nas i sad se nalazi tamo gdje je Hrvatska bila u ranim devedestima ili, u najboljem slučaju, u srednjim devedestima. Vozni park je nevjerovatno star, od međugradskih vlakova i autobusa do javnog prijevoza u gradovima – sve bi to u normalnom svijetu već odavno završilo u starom željezu. Ali sve ima svoje lice i naličje – Ukrajina je jeftina i tu možda leži uspjeh ukrajinskog turizma. Samo se nadam da Ukrajincima, kao nama Hrvatima, nagla želja za bogaćenjem neće udariti u glavu i da onda neće početi nabijati cijene. Jer gdje drugdje u svijetu javni prijevoz može koštati 0,53 lipe? Gdje drugdje u svijetu osmerosatna vožnja vlakom u spavaćim kolima dođe nekih 70kuna? Ili gdje se možeš najesti i prejesti za samo 80 kuna?
A onda dolaze ljudi. U svojih deset dana lutanja po Ukrajini možda sam jednom dobio osmjeh, a samo jednom, i to u Simferopolju, upitali su me na ulici trebam li pomoć kada sam očito počeo lutati. Pa strani jezici...jedna velika NULA. Nitko, ama baš nitko, od mladih do starih, ne govori ništa osim ukrajinskog i ruskog. Svi natpisi su na ćirilici i baš me zanima kako bi se snašao ovdje netko tko nije Slaven i čiji jezik nije koliko toliko sličan ukrajinskom ili ruskom i tko se nije tijekom školovanja susreo s ćirilicom? Teško. Vrlo teško. Žele li turizam, Ukrajinci se moraju pod hitno promijeniti. Ukrajinke? Nadam se da se neće promijeniti. Bila tu riječ o genetičkom inžinjeringu ili prirodnoj ljepoti i seksipilnosti, nadam se da se one neće promijeniti. Ukrajinke su definitivno najljepše žene koje sam vidio u životu. Nema tu stereotipa.
No, razvoj turizma ne podrazumijeva automatski razvoj masivnog turizma. To ne bih želio. Hrvatski je turizam postao premasivnim i to više nije lijepa priča. U Ukrajini turista gotovo i da nema i zemlja izgleda kao što je izgledala Češka ili Mađarska prije dvadesetak godina prije pojave horde turista. Ali znam da ne mogu očekivati od Ukrajine da ostane ovakva, recimo turistički prazna. Ukrajina ide prema naprijed. Kijev i Odesa grabe većim koracima, ostatak zemlje nešto manjim. Ali Ukrajina polako ide prema naprijed.
I ima što za ponuditi – od mješavine moderne arhitekture i starih pravoslavnih crkava i palača Kijeva, s odličnim noćnim životom, preko dvoraca i gustih šuma ukrajinskih Karpata, do plaža i palača Crnog mora koje može itekako konkurirati Jadranskom, Jonskom ili Egejskom moru.
Volio bih se vratiti u Ukrajinu, ako ne ranije, onda kroz par godina da mogu usporediti koliko se zemlja promijenila. Nabolje ili naloše. Jer Ukrajina se mijenja...tu nema sumnje...