Pregled posta

Rivijera Hada (Dan 9, 19.09.2010. - Jalta, Lastavičje gnijezdo, Alupka)

Cunardov Queen Victoria. Odmah mi je na doručku u restoranu na posljednjem katu hotela ovaj kruzer upao u oči. Već znam da će danas opet biti gužvasto u Jalti i to mi se nimalo ne sviđa. Kud se baš ovi kruzeri nađu u grad kada sam ja u gradu?!
Juraj i ja se spuštamo do pristaništa u Jalti i još jednom bacajući pogled na kruzersku grdosiju, kupujemo karte za mali brodić koji će nas prevesti do čuvenih krimskih palača. Ni pet minuta kasnije napuštamo kaos Jalte i put naše prve postaje – Lastavičjeg gnijezda. Do Gnijezda ima nekih dvadesetak minuta plovidbe, što je savršena prilika da se posmotri život uz Crno more. Izmjenjuju se tu moderni hoteli i ogromni sovjetski “bunkeri” bez imalo boje, pješčane plaže i stijene, male ribarske lučice i nekakva hrđava brodogradilišta. Nema ni centimetra prazne obale, sve je natrpano građevinama, od kojih su mnogi u nevjerovatno jadnom stanju. Tu je opet puno onih žičara nalik na onu kojom sam se vozio u Odesi, relikti nekog prošlog vremena. Zatim vanjski liftovi, iz onog vremena, koji također povezuju plaže i stijene s hotelima, palačama i drugim kućama na vrhovima brežuljaka.
A onda mi u oči upada Livadia. Zapravo, prvo mi je u oči upao uz more postavljen veliki natpis 'Livadia Beach'. A iznad plaže, na brežuljku, nalazila se ona – jedna od najljepših palača Krima. Njena posve bijela fasada sjaji se na jutarnjem suncu i kontrastira zelenilu guste šume u kojoj se nalazi. Livadia se proslavila 1945. godine kada je ovdje održana Konferencija na Jalti. Staljin je tada pozvao i maltretirao umirućeg Roosevelta (koji će ubrzo zaista otegnuti papke) te alergičnog na toplinu Churchilla. Kako bi prekrojio kartu poslijeratne Europe, naravno u svoju korist. Ovdje je odlučena podjela Njemačke, sudbina Poljske, Čehoslovačke, Madžarske te ostalih istočnoeuropskih zemalja koji su postali sovjetska sfera interesa. Nažalost, Livadia ima čudno radno vrijeme, od utorka do četvrtka, tako da nisam je u mogućnosti posjetiti.
Nije čudo što je 1945. godine Churchill nazvao krimsku rivijeru “Rivijerom Hada”. Ovdje je zaista prevruće i s ogromnom vlagom u zraku. Temperatura mora biti oko 28 Celzijaca, ali vlaga je nepodnošljiva. Kako se brod približava Lastavičjem gnijezdu, nazvanom tako jer se poput lastavičjeg gnijezda nalazi na rubu jedne visoke stijene dvadesetak-tridesetak metara iznad mora, prolazimo uz plaže s prekrasnim gotovo prozirnim morem koje ovdje u Krimu nisam očekivao. Crno more jako me podsjeća na naše Jadransko, minus otoci. Najradije bih se bacio i okupao, ali kupaće sam ostavio kod kuće misleći da neće baš ovdje u Ukrajini biti toplo za kupanje. Uh, kako li sam se prevario!
Lastavičje gnijezdo, iako se doima poput nekakvog srednjovjekovnog dvorca, građevina je novijeg datuma. Godine 1912. izgradio ju je njemački naftaš barun Steingel kao poklon svojoj ljubavnici. Očito ni tada žene nisu bile lude.
Uspon do Gnijezda je za popizditi – stepenica za stepenicom, uz mnogobrojne štandove gdje skoro da i nema ukrajinskih suvenira. Ovo je carstvo 'Made in China'. Kada ovo vidim, sjetim se našeg Trogira, Splita i ostalih gradova po obali gdje se na štandovima prodaju od porculana napravljeni ženski likovi kosih očiju, koje kako kod nas nisu Hrvatice, tako ni ovdje ne predstavljaju Ukrajinke; mali ukrasi u obliku slonova, tigrova i ostalih opasnih živina kojih nema ni u Hrvatskoj, a kamoli u Ukrajini; mornarske kape; nargile i još svega i svačega... Žalosno.
Dušu sam ispustio dok sam se pod ovim suncem i s ovom vlagom u zraku uspeo do Gnijezda. Ovdje, osim prekrasnog pogleda na more, nema ništa posebnog. U dvorcu se danas nalazi samo talijanski restoran čije cijene su da te zaboli glava.
I slijedi još jedan uspon do maršrutke ili minibusa koji će nas odvesti do sljedeće palače u Alupki. A uspon je sličan onom prijašnjem, samo hvala Bogu bez štandova. U suprotnom smjeru u kupaćim kostimima spuštaju se na plažu Ukrajinci i Ukrajinke, te Rusi. Zavidim im i najradije bih se bacio u more. Ali to mogu i doma. Ono malo vremena što imam na Krimu želim pametno utrošiti.
Bez problema nalazimo maršrutku i par minuta kasnije vozimo se obalnom cestom u natrpanoj i miomirisnoj maršrutki prema Alupki. Vožnja je to od tek petnaestak minuta, a po dolasku još jedno iznenađenje – do palače se treba opet penjati! Vorontsova palača, ili često nazivana i Palačom Alupka po mjestu u kojem se nalazi, nalazi se na brežuljku iznad mora, okružena prekrasnim parkom s jezercima i labudovima. I puno ljudi, posebice tour grupa, Rusa najviše, jer unatoč tome što je Livadia najpoznatija zbog Jaltske konferencije, palača u Alupki je, arhitektonski gledano, najvrijednija i najluksuznija. Palaču su izgradili engleski arhitekti za engleski obrazovanog grofa Mikhaila Vorontsova, nevjerovatno bogatog guvernera, u prvoj polovici 19. stoljeća. Čudna je to mješavina stilova – na prvi pogled izgleda kao pravi škotski dvorac, no južna strana, ona koja je okrenuta moru, ima vidljive arapske utjecaje. Tu su čak i natpisi na arapskom. A skladno uređenim vrtom ispred palače dominira nekoliko skulptura lavova što pak upućuje na azijski utjecaj. Unutrašnjost je luksuzo sređena: od plave sobe sa štuko dekoracijom, do zelene sobe i blagavaonice u engleskom stilu. Meni najzanimljiviji je zimski vrt, dio palače u potpunosti obrasao raslinjem i ukrašen skulpturama. Nije čudo što je u ovoj palači upravo spavao Winston Churchill za vrijeme trajanja Jaltske konferencije, a ja sam o njoj prvi put saznao gledajući dokumentarce Michaela Palina i Dana Cruickshanka. Vorontsova palača zaista je remek djelo svjetske arhitekture.
Ovdje se rastajem s Jurjem koji danas nastavlja prema Sevastopolju i dalje prema Kijevu. Ja ponovno uzimam brod, ali ovaj put natrag prema Jalti. Već je kasno poslijepodne i vrijeme je da nešto i pojedem. Po povratku u Jaltu uzimam jednu od onih starih relikata od uspinjača koje sam vidio iz broda i penjem se na jedan od brežuljaka iznad Jalte. Pogled nije Bog zna kakav. Mix različitih stilova, prevladavaju naravno komunističke grdosije, a Cunardov Queen Victoria kruzer je još tu. Iako ni dolje u centru Jalta kod mene ne mami neke posebne osjećaje i samim time nije jedno od onih mjesta u koje bih se ikada htio vratiti, pogled odozgo je još nezanimljiviji.
Umjesto pogleda, odlučujem se počastiti u nešto boljem restoranu koje se nalazi na gornjoj postaju žičare. Cijene jesu više od ukrajinskog prosjeka, ali jednom se na ovom putovanju mogu malo počastiti. Ukrajina je poznata po kavijaru pa naručujem kavijar i odmah primjećujem da je ikra ovdje puno veća od one na koju smo naučeni mi kupiti u našim supermarketima. Okus je doduše isti. Zatim jedan šašlik od ovčetine (šašlik je ukrajinski naziv za ražnjić), malo pečenih krumpira i dvije čase odličnog Masandra crnog vina po kojem je Krim poznat. Naime, velik dio Krima je prekriven vinogradima i, iako nisu poznata izvan granica Ukrajine i možda Rusije, krimska visina su vina dobre kvalitete. Ako je sudeći po ovome koje sam probao večeras. Suho je i baš po mom guštu. Također proizvode ovdje na Krimu i Masandra desertna vina, nešto nalik na muškat. Ali to ostavljam za neki drugi put. Ne želim se napiti jer tko će onda uspeti na drugi brežuljak i naći put do hotela...