zadnjih dana sam se morala suociti sa sobom... sa osobom kakva sam bila prije... neopisivo je kako se nekad kada susretnete osobe iz proslosti bude osjecaji... za koje niste znali da postoje. osjetila sam se ponovo kao prije godinu dana, sjetila sam se izlazaka, propalih veza i svega. drago mi je da sam tu fazu presla. da sam tu odrasla...
ali jos uvijek kao da stojim izmedju... kao da nemogu tocno odrediti tko sam ja. uspjesno mogu reci sta sam bila... ali tko sam sada?
ljubav je sada na prvom mjestu zamijenila prijatelje... on je postao i moj decko, i najbolji prijatelj. to je ono sto nisam nikada smatrala da mi se moze desiti, ali on se u toliko prilika dokazao bolji i od prijatelja... u trenucima kada nitko od njih nije bio uz mene on je uvijek bio tu... i nista ga ne moze zamijeniti.
mozda je on sada jedino sto me drzi da se ne raspadnem na djelice. jer osjecam se da sam bas na to sada sposobna. prepuno je otrova i gorcine u meni. previse osjecaja koji se nakupljalju.
da. patim. ne zbog ljubavi vise kao neka mala klinka, ne kao prije. sada patim radi druge ljubavi. one od mojih roditelja.
uvijek sam mislila kako su oni savseni, kako su to roditelji koji mi sve dopustaju, roditelji koji mi ne postavljaju ogranicenja i koji mi bezuvjetno vjeruju i vole me. da, priznajem, njihova podrska mi je u svemu dobro dosla. nikada necu naci ljude koji toliko podrzavaju moje besmislene ciljeve. ali sta je s onim drugim? pored svog njihogov dopustanja i prepustanja, zaboravljaju uopce tko sam ja. da sam ja njihova kcerka. kojoj je jos 17 godina. da ja jos nisam samostalna i da ih trebam.
ne mogu opisati koji sam osjecaj dozivjela kada sam se vratila kuci nakon 10 dana ekskurzije, kada sam sisla na autobusni kolodvor i njih jednostavno nije bilo. osjecala sam se kao uljez medju svim mojim prijateljima kojima su roditelji bili tu uz njih, kojima su roditelji dosli jer su im falili 10 dana. a ja sam samo stajala sa strane i cekala prijateljicine roditelje da me povezu kuci. moji su spavali...
ja nemam pravo biti bolesna. ne. jer se njima neda ici na moje roditeljske, izvoditi psa, kuhati cajeve. nije im bitno. samo me probude u 6 ujutro, bez obzira na moje stanje i jednostavno im je svejedno. pardon, jednome od njih, jer su razvedeni, pa ih oboje nikada nemam. i ne nisam ja neko problematicno dijete koje pada u skoli... ja sam sasvim sve suprotno od toga...
povreduju me. jako... patim kada vidim roditelje svojih prijateljica koji se brinu, koji sve rade za njih. a ja sam uvijek mislila da sam ja sretna jer moji roditelji nisu imali nikakvih ogranicenja prema meni...
a sada sam shvatila da sam ja ta koja je zapravo uvijek gubila...
Post je objavljen 23.09.2010. u 07:04 sati.