Pregled posta

Napokon na Krimu (Dan 8, 18.09.2010. - Jalta)

Puno je ljudi čulo za Krim, manje ih zna da je Krim zapravo poluotok, a još manje ih zna da je s kontinentom povezan tek s par “niti” tj. uskih nasipa. Ako netko od glavešina jednog dana dođe na suludu ideju da od Krima napravi otok, mogao bi to učiniti bez previše problema.
Nažalost, propustio sam sam ulaz na Krim. Uspio sam lijepo zaspati u autobusu, naročito nakon što je čovjek do mene, zbog malo prostora za noge, upitao me negdje oko dva ujutro da li bih imao što protiv da se zamijenimo za mjesta. Naravno da ne. Naprotiv, iako uz prozor ima manje mjesta, bolje je za spavanje jer se možeš nasloniti na prozorsko staklo. Doduše, toliko je zmazano s vanjske strane (očito nisu na ovom autobusu oprali stakla od trenutka kada su ga ponosno doveli iz Španjolske) da se jedva vidi pejzaž, ali čovjek nekada ne može birati.
Budim se s prvim ozbiljnim zrakama sunca. Negdje oko sedam. Oko mene nepregledne ravnice žute, suncem opaljene trave. Malo sam dezorijentiran. Ovo nisam očekivao. Očekivao sam brežuljke i planine i drveće. A oko mene je samo ravnica dokle pogled seže i, da ne znam, rekao bih da sam negdje visoko u Andama, a ne na Krimu. Žutu idilu tek povremeno prekida poneko jezerce ili potok. Sve se doima mirno i nestvarno.
Prvo mjesto na Krimu doima se kao tipičan eksperiment komunizma: sivi stambeni blokovi, loše ceste, Lade...
“Koji je ovo grad?”, pitam suputnicu koja začudo govori engleski.
“Nije grad. Samo stop.”, odgovara mi.
Kasnije saznajem da je to bila Yevpatoriya, nekada vrlo važno središte krimskih Tatara s vrlo važnim derviškim samostanom, nekoliko džamija, armenskom crkvom. Sve dok Staljin ovo mjesto na samom ulazu u Krim nije odlučio pretvoriti u jedno od lječilišta i sagradio razne sanatorije u obliku masivnih sivih blokova.
Nastavljamo cestom prema Simferopolu, službenom glavnom gradu Krima. S jedne strane i dalje se pružaju nepregledne žute ravnice, ali s druge sada imam Crno more. Također nepregledno jer nema otoka kao kod nas. U jednom trenutku prolazimo preko još jednog nasipa, širine naše ceste, koji dijeli nekakvo jezero (po svemu sudeći slano zbog blizine mora) od otvorenog Crnog mora.
Krim je sa svojih 26,100 km2 najveći polutok Ukrajine i na strateškom je položaju između Istoka i Zapada, dijeli Azovsko od Crnog mora, i nije ni čudo da je često mijenjao gospodare, od starih Grka koji su se tu naselili u prapovijesti do Tatara i Rusa pa do Nijemaca i Sovjeta u najnovije doba. Danas ima oko 2 milijuna stanovnika od kojih je čak 60% etničkih Rusa, 28% Ukrajinaca, a 12% čine i dan danas Tatari, iako deportirani u vrijeme Staljina u Uzbekistan, Kazahstan i Sibir, pred dvadesetak godina dopušten im je povratak u domovinu. Stanovništvo Krima je veoma polarizirano kao uostalom i cijela Ukrajina. Tijekom ovog proputovanja Ukrajinom to nisam mogao ne zapaziti – istok i jug Ukrajine su proruski orijentirani i tu se ruski priča više od ukrajinskog; zapad je ukrajinski nacionalizam na dijelu i ovdje se ruski pokušava istisnuti iz pamćenja; centar Ukrajine s Kijevom pokušava pomiriti ove toliko slične, a istovremeno toliko različite polove.
Krim je dakle proruski orijentiran. Od 1954. godine službeno pripada Ukrajini, kada je Nikita Hruščov ustanovio Autonomnu Republiku Krim sa svojim vlastitim parlamentom u Simferopolu, ali podređen parlamentu u Kijevu, i ta Autonomna Republika Krim i dan danas postoji.
A Simferopol, danas grad od 345,000 stanovnika, zaista izgleda kao glavni grad jedne sovjetske tvorevine. Široke ulice, ne baš posve ispeglane. Sivi komunistički blokovi na sve strane. Gradski autobusi i trolejbusi kojima je istekao rok trajanja još prije 40-tak godina. Nije ni čudo da se nitko ne zadržava duže u Simferopolu. Ovo je samo polazna točka za daljnja putovanja po Krimu. Može se u Simferopol doći vlakom, busom ili avionom, a onda dalje prema Jalti, Sevastopolju ili nekom od brojnih mjestašca na krimskoj crnomorskoj obali. I velika većina ljudi to tako i čini.
“Dobro jutro, molim dokumente.”, odmah me zaustavlja policajac po izlasku iz autobusa na glavnom autobusnom kolodvoru u Simferopolu. Očito je da pikira strance jer kako je inače upravo mene izabrao među desecima koji su se iskrcali u Simferopolu.
Dajem mu putovnicu s imigracijskim listićem koji sam dobio na ulazu u zemlju.
“Nije dobro. Gornji dio listića su vam trebali uzeti na aerodromu u Kijevu i samo vam je trebao ostati donji.”, kažem mi. Osjećam da na scenu polako stupa korumpiranost ukrajinskih policajaca. Ja samo sliježem ramenima i ponavljam na engleskom da ne razumijem iako perfektno kužim što mi krelac govori na ruskom. Slijedim ga u mali sobičak dva sa dva, s još dva policajca.
“No good.”, ponavljaju i oni. I počeli nešto o narkoticima u Ukrajini. Tu sam ih izgubio. Ja sliježem ramenima. Tko vas jebe. Pasivnost je najbolja obrana. Od mene bakšiš, korumpirani krelci ukrajinski, nećete dobiti. Znam da glume snagu i da bih lako mogao pozvati njihovog šefa ili zaprijetiti im hrvatskim veleposlanstvom i odmah bi okrenuli priču. A u najgorem slučaju spreman sam i za malo pritvora ako baš bude potrebno. Tek toliko da imam o čemu pisati. Ali bakšiš zaboravite!
Nastavljam slijegati ramenima i tupo ih gledati. Nakon 15-minuta, pasiva je urodila plodom i ovi, izmoreni od stranca koji ništa ne kuži, samo mi pokazuju prstom prema vratima:
“Ok. Go.”

Iako je moj bus iz Odese zapravo bio direktni bus za Jaltu, odlučio sam se iskrcati u Simferopolu. Možda je to malo čudno jer sam do Jalte mogao i brže i komotnije stići. Ali kad čovjek putuje, nije sve u komoditetu. Važno je uživanje, istraživanje nečeg novog i raznolikog, nečeg posebnog. A bome je poseban trolejbus broj 52. Ovaj oldtimer cijeli dan svakih 20-tak minuta kreće sa stajališta ispred željezničkog kolodvora u Simferopolu na 85 kilometara dugačak put do Jalte. Da, dobro ste pročitali. 85 kilometara! Najduža je to linija trolejbusa na svijetu i najbolji način, iako istovremeno i najsporiji, da se upozna Krim, od pejzaža do njegovih ljudi koji redovito koriste ovaj trolejbus zbog njegove ekonomične cijene. Samo 12 hrivnji ili 8,40 kuna za put od 85 kilometara!
Po izlasku iz Simferopola, pejzaž se počinje mijenjati. One prvotne žute ravnice sada su zamijenili mali brežuljci s drvećem, a potom sve viši i viši, ne bi li se oni na kraju pretvorili u prave planine, uglavnom prekrivene borovima. Visoke planine odvajaju jug Krima od ostatka poluotoka i promatrajući njihove padine sa sjeverne strane, ima tu nešto poznatog. Podsjećaju me na kontinentalne padine naših Velebita ili Biokova, također obrasli u guste šume. I trolejbus se polako penje pa spušta, ponekad toliko sporo da bi čovjek mogao uz njega i brže ići hodajući. Ali ne zamaram se. Vremena imam napretek.
Nakon posljednjeg prijevoja ukazuje se ponovno Crno more, ali duboko dolje, na dnu strmih litica. Južne litice krimskih planina, one okrenutu moru, su jako stjenovite i strme, a raslinje se uglavnom svodi na travu i ono što bismo mi nazvali makijom. Nevjerovatno koliko krimska crnomorska obala sliči našoj jadranskoj! Jedina je razlika da uz Krim nema otoka.
Moj smještaj u Jalti još jedan je komunistički eksperiment. Na vrhu jednog od brežuljka, a Jalta je veoma brežuljkast grad, smješten je Pansionat Parkovy. Izgrađen je 1951. godine u obliku ogromnog kompleksa (naravno, jedina boja koja ovdje postoji je siva boja betona) koji je u vrijeme SSSR-a bio sanatorij tj. lječilište za široke sovjetske radničke mase. Bila je tu bolnica, pa hotel i još nekoliko drugih zgrada, ali danas sve to leži potpuno devastirano. Mačke i psi lutalice hodaju okolo. Posvuda su ostavljene prazne boce i drugo smeće. A zrak zaudara na urin. Od kompleksa danas je u funkciji samo hotel, uvjeren sam najjeftinija smještajna opcija u Jalti.
Ispuštam dušu ne bih li našao hotel i posebice glavni ulaz. Malo se gubim. Nakon sat vremena ulazim kroz jedina otvorena vrata u glomaznu sovjetsku zgradurinu i pitam Lenjinku na vratima:
“Recepcija?”
“Tu.”, pokaže mi na mali stolić i stolicu neposredno uz ulaz. Jadniju recepciju u životu nisam vidio. Ako se ovo može uopće i nazvati recepcijom.
Moja rezervacija je tek za sutrašnji dan, a kako sam u Odesi proveo samo jedan, umjesto dva, dana, odlučio sam u Jalti dodati još jedno noćenje. Ne zato jer me Jalta nešto posebno zanima. Po svemu sudeći riječ je o turističkoj meki Ukrajine, a takva mjesta pokušavam izbjegavati na svojim putovanjima. Dobra strana Jalte je da je odlična odskočna daska za istraživanje okolice u kojoj se nalaze mala ribarska mjesta, vinogradi, luksuzne palače...
Lenjinki uspjevam objasniti situaciju s rezervacijom. Doslovno joj trebam crtati na papir. Zove ona preko mobitela nekoga, ali taj netko se ne javlja. Pa zove s fiksnog, ali ni taj se ne javlja. Pa opet s mobitela... Igra telefonskih poziva s mobitela i fiksnog telefona traje dobrih 15 minuta sve dok napokon na drugom kraju netko nije digao slušalicu i dao Lenjinki dopuštenje da me primi, umjesto jednu noć, na dvije noći. Nevjerovatno kako i 20 godina od pada komunizma, stare navike ostaju.
Dok čekam kartončić hotelskog gosta (kojeg prema uputama Lenjinke trebam obavezno cijelo vrijeme imati sa sobom) i kupone za doručak, na recepciju dolazi jedina osoba za mog boravka u Ukrajini koja s ponosom može reći da zna engleski. Vicevi o priglupim plavušama ovdje padaju u vodu jer ova zgodna plavuša, s prodornim tamnoplavim očima, vjerovatno najljepšima koje sam vidio u životu, tečno se služi engleskim.
A onda je iza nje uslijedio desfile Lenjinki, Staljinki, Hruščovki i Brežnjevki s brkovima i probudio me iz sna. Jednu od njih konstantno ću viđati sljedećih dana na doručku i bio sam korak od toga da joj posudim svoju britvicu da se obrije jer što je previše, previše je. Zar se “žena” nikada nije vidjela u ogledalu?!
Poslijepodne provodim najprije u ručnom pranju robe jer sam ostao bez majica kratkih rukava, a zatim i piskaranju. Negdje malo prije pet ponovno sam se susreo s Jurjem koji je preko Donjecka, gdje je imao uspješan susret sa Srnom, došao u Jaltu. Ovu noć ćemo biti cimeri u ovom bivšem sovjetskom sanatoriju.
Navečer se spuštamo u Jaltu. Subota je i očekujem zabavu. No, Jalta nije Kijev i očito su moja očekivanja bila nerealna. Sam grad od oko 80,000 stanovnika posve živi za turizam. Ali za masivni turizam kojeg nije briga za ekologiju, dugoročnu održivost, već samo isključivo kako sada i odmah izmusti iz turista što više para. Pa značilo to i izgraditi čitav niz blještećih barova, otvoriti čitav niz trgovina i postaviti hrpetinu štandova na kojima se može kupiti daleko više kineskih suvenira, nego autentičnih krimskih. Onda su tu i cijele pozornice na kojima se gosti mogu slikati obučeni u raznorazne povijesne kostime. Pa slikanje sa starim motorima. Pa slikanje s raznim životinjama. I to ide u nedogled. A sve ne bi li se zaradilo 5 ili 10 hrivnji. Tu su i hoteli, nakrcani jedan do drugog, od starih sovjetskih sivih grdosija (na koje ne bi škodilo malo nabaciti boje) do ultra modernih također grdosija koje opet strše u vizuri grada. Uništava se cijela obala ne bi li se privuklo što više gostiju. A kako nema nikakvog plani, svi grade kako žele i gdje žele. Jalta je jedan šuć-muć svega i svačega. Ono što je Benidorm za Španjolsku ili Budva za Crnu Goru, to je Jalta za Ukrajinu. Da nema okolice koju vrijedi posjetiti, već bih sutra bio na prvom busu iz Jalte.
I turisti... Ah, turisti... Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa... Ovo je Ukrajina u svom najgorem ruhu.