Pregled posta

Svako putovanje je lijepo, ali uvijek postoji barem jedan dan kada sve krene nizbrdo (Dan 5, 15.09.2010. - iz Lviva za Kamyanets Podilsky)

Vani pada kiša. Prva je to kiša od mog dolaska u Ukrajinu. Lviv je poprimio sivilo kakvo nije imao ni jučer prilikom dolaska u grad. U podne imam vlak za Hmeljnicki, grad u središnjoj Ukrajini. Moja odskočna daska za Kamyanets Podilsky, srednjovjekovni grad na granici s Rumunjskom.
Smatrajući da imam do vlaka vremena napretek, duže sam se izležavao pa zapričao s Jurjem koji danas popodne ide na istok Ukrajine, u Donjeck, na trening Šahtara u kojem igra Srna. I kad sam shvatio da je vrijeme proletilo i da je već kasno, zgođašna plavuša na recepciji mi je pozvala taksi. Ali taksi se nije pojavio. Postalo mi je jasno da sam vlastitom krivicom propustio vlak i bacio u smeće 43 hrivnja. Ostala mi je opcija broj 2 – vlak u 12:40, ali s obzirom da ide kasnije i nešto je sporiji, moguće je da neću stići na posljednji bus za Kamyanets Podilsky koji iz Hmeljnickog ide negdje oko šest.
Ulazim u tramvaj jer sada imam dosta vremena do sljedećeg vlaka. Ali kiša i dalje pada, gužva je jer i ovdje očito ljudi zaborave voziti čim padne koja kap kiše. A onda se pred tramvajem ispriječio neki kamion koji se ne želi maknuti s tračnica. Odnosno, ne može i da hoće. Vjerovatno natovaren do vrha pokušava svladati jednu od najtežih uzbrdica u gradu. I to ide tako da napreduje čak punih jedan metar svakih pola minute. A kraj uzbrdice se ne nazire. Vozačica tramvaja otvara vrata i par ljudi izlazi van i nastavlja pješke. Izlazim i ja sad već malo u panici da ću propustiti i vlak u 12:40. Hvatam taksi krntiju i kažem vozaču: “Gas do daske!”. A on bi sada malo popričao o Ukrajini i Hrvatskoj.
“Nemam vremena druže. Šuti i skoncentriraj se kako ćeš me na vrijeme prebaciti do željezničkog kolodvora!”.
Na kraju dolazim na vrijeme. Pet minuta prije polaska vlaka. Bacam se na prvi šalter i teti Gorbačovki (ova je malo mlađa od onih prethodnih babuški) dajem kartu onog propuštenog vlaka i vičem “Naslednji!”. Ona zapiše nešto na papiriću i okrene ga prema meni. 13:55. Ali ja ne želim vlak u 13:55. Hoću onaj u 12:40.
“Nema.”, kaže ona.
Zacrnilo mi se pred očima. Zaista danas neću stići u Kamyanets Podilsky. Svejedno uzimam kartu.
Vlak broj 256 iz Lviva za Simferopol na Krimu zaista kreće u 13:55. U minutu. Do Hmeljnickog ima oko četiri i pol sata vožnje. Ovaj put se vozim u platskartu tj. trećem razredu. Vlak je još jedan sovjetski relikt, puca po šavovima, ali su zato provodnice zgodne mlade plavuše.
Vlak je skoro pa prazan. Preko puta mene je najprije neki malac od kojih 18-19-20 godina. Očito čita nekakav sajns fikšn roman. Zaključio sam to po apokaliptičnoj naslovnici knjige i velikim okom iznad svega. Na pola puta do Hmeljnickog izlazi iz vlaka. Zamijenjuje ga Staljinka od nekih 60-tak godina. Velika torba, nekoliko plastičnih vrećica. A onda iznenada izvuče veliki nož i počne rezati plastičnu bocu. Ooookeeej... Malo ti nisu baš svi na broju. Onda je otišla provodnicu tražiti vodu i iako joj je ova uporno ponavljala da vode nema, Staljinka nije odustajala. Na kraju je misteriozno voda pojavila. Odmah sam pomislio da joj voda treba za opušak i da će sada krenuti čitava serija pušenja. Mislim da se Ukrajinci ne bi sramili zapaliti u vagonu. Umjesto opuška, podignuvši još jednom pogled, u razrezanoj plastičnoj boci nalazilo se nekakvo lišće nalik koprivi, već odavno izdahnulo, ali Staljinka je očito veliki optimist. Potom je izvadila češalj pa se malo počešljala i sredila za možebitno flertovanje s nešto mlađim tipom sjedalo do, koji je već u Lvivu skinuo svoje cipele i obuo kućne papuče.
Vani je pejzaž jednoličan: izmjenjuju se brežuljci i polja, ljudi u polju, tu i tamo male trošne kućice. Većih je naselja veoma malo i doima se kao da je ovaj dio Ukrajine slabo naseljen. I siromašan. Lokalnom cestom, koja se tu i tamo pojavi uz prugu, uglavnom prolaze samo Lade i drugi komunistički bolidi.
Hmeljnicki nije ništa bolji. Željeznički kolodvor je betonska grdosija s ogromnim megafonima iz onog vremena. Odmah me podsjeća na fotke iz Sjeverne Koreje koje sam vidio na internetu.
“Zabranjeno fotografiranje! Ugrožavaš nacionalnu sigurnost!”, odmah mi je dobacio kruti policajac kada sam odlučio ovjekovječiti ovu “ljepotu”. Policija je ovdje još jedan relikt komunizma i, za razliku od Hrvatske gdje je policija postala predmet sprdnje, ovdje u Ukrajini ona je još uvijek strah i trepet.
Spremam fotoaparat i nabacujem onaj blesavi pogled turista: Tko? Što? Ne razumijem. Ja blesavi turist.
Da, da. Baš će ti jedan Hrvat s ruksakom na leđima i odjeven skoro kao posljednji klošar slikati željeznički kolodvor u Hmeljnickom, ukrajinskoj pripizdini, i nakon toga će odmah uslijediti invazija velike i slavne hrvatske armije.
Saznajem da postoji vlak za Kamyanets Podilsky. S presjedanjem. Ali i to je bolje nego da ostanem u Hmeljnickom, iako moram priznati da me malo grad zaintrigirao jer o njemu u Lonely Planetu ima punih deset redaka teksta i isti kaže da je grad samo jedno veliko raskršće, uglavnom planski izgrađen u vrijeme komunizma. O tome svjedoče i betonski stambeni blokovi koji vire sa svih strana. Bilo bi zanimljivo prošetati njima upravo zato jer je jedan od onih komunističkih gradova u kojima nema ništa interesantno.
Ali ograničen sam vremenom i htio bih već danas stići u Kamyanets Podilsky, koji se, čini se, stvarno nalazi na kraju zadnje ceste i zadnje pruge u zapadnoj Ukrajini. Kako do vlaka imam još sat vremena, odlučujem malo prošetati četvrti u kojoj je kolodvor. Odmah kod izlaza tu je još jedan od onih kaotičnih parkirališta/stajališta, a sudeći po parkiranim primjercima, očito su i ovdje u điru komunistički bolidi. Svaki drugi auto je Lada. Kako se udaljavam od Kijeva, vozni je park sve jadniji, ljudi manje drže do sebe, a i Ukrajinke više nisu tako zgođašne. I primjećuje se ovdje puno više crnki umjesto plavuši.
Tu je i nekakav park s fontanom u kojoj očito voda nije potekla od raspada SSSR-a jer je sva zarasla u korov. I moderna pizzerija koja mi se nikako ne uklapa u Hmeljnicki. A sve pod budnim okom Bohdana Hmeljnickog, velikog kozačkog vođe u ratu protiv Poljaka u 17. stoljeću. Njegov ogroman kip stoji na trgu ispred željezničkog kolodvora u Hmeljnickom.
Vlakovi broj 6359 i 6346 električni su vlakovi. Najniža kategorija vlaka u Ukrajini. Tvrde drvene klupe, debela prljava stakla. Staju na svakoj jebenoj stanici u pripizdini. Dok s prvim idem samo jednu stanicu do Grečana, nekakve raskrsnice 10 minuta udaljene od Hmeljnickog, u drugome nema kraja mojoj vožnji. Vani je odavno već pao mrak, a vlak staje svakih pet minuta. Nema tu nikakve rasvjete, nikakvih naselje. Vlak uporno staje usred ničega. U mraku. Samo je par luđaka poput mene spremnih da idu ovakvim vlakom i uglavnom je riječ o babuškama koje se vjerovatno vraćaju s place u Hmeljnickom (ali ove babuške imaju mobitele i vrijeme provode na telefonu s drugim babuškama na drugoj strani linije), lokalne pijandure, koji zaljubljeni par... I ja. Jedini turist u vlaku.
Ne znam kada uopće ovaj vlak stiže u Kamyanets Podilsky. U Lonely Planetu spominje se da je bolje putovati busom na ovoj relaciji, ali posljednji bus je otišao oko šest. A od vlakova spominje se samo jedan jedini, ekspresni u još kasnijim večernjim satima. Taj vozi oko dva sata. A s obzirom da je ovaj moj električni, sam Bog zna kada će stići u Kamyanets. Kako vrijeme prolazi, postaje nezgodno sjediti na tvrdoj drvenoj klupi. Guzica mi je odrvenila i da me sad neka zgodna Ukrajinka bičem sadomazira po guzici, vjerovatno ne bih ništa ni osjetio.
Oko dva i pol sata nakon polaska iz Hmeljnickog napokon se ukazuju neki signali civilizacije. Počinje s osvjetljenim tvornicama nalik na cementare (nižu se jedna za drugom), a potom i osvjetljena široka cesta te prvi stambeni blokovi.
Dva sata i 45 minuta. Toliko traje vožnja električnim tandrkalom od Hmeljnickog do Kamyanetsa. Bus navodno vozi sat i pol. Vadim papir s rezervacijom hostela i u polumraku pokušavam razaznati upute kako doći do njega. Malo lijevo pa desno pa lijevo pa desno pa neki luk pa prvi ulaz pa 4. kat. Da, lijepo to izgleda na papiru, ali u praksi potpuno je drugačija priča. I ovaj je grad slabo osvjetljen i teško je čitati s tabla s imenima ulica. Hodam u pola noći s ruksakom na leđima po pustoj i slabo osvjetljenoj komunističkoj stambenoj četvrti Kamyanetsa. Četvrti Novog Zagreba su elitne četvrti naspram ovih po Ukrajini, a posebice u Kamyanetsu. Sigurnih dva kilometara hodam i, kada sam već pomislio da sam se izgubio, preda mnom se ukazuje deveterokatnica. Upute su napisane tako da čovjek dobiva impresiju da se hostel nalazi odmah negdje tu iza ugla od kolodvora. A ne udaljen dva kilometara. I to još u pola jedan po noći.
Penjem se na četrvrti kat i kucam na velika drvena vrata s reflektirajućim staklima. Polusnena Brežnjevka otvara mi vrata: “Da?”
“Hostel?”, kažem ja njoj, već na izmaku snaga i dobro okupan u znoju od teglenja ruksaka dva kilometara.
“Come.”, pokaže mi da uđem, uzme telefon i nazove nekoga.
“Rezervirao si hostel Stone Flower? On je zatvoren. Imamo drugi na drugoj lokaciji. Mama će ti napisati adresu na papirić i pozvati taksi.”, kaže mi glas s druge strane slušalice. Brežnjevkina kći.
Ispričavam se Brežnjevki na smetnji. Taksi zaista ubrzo dolazi. Stara Lada. Mislim da stariju i razdrkaniju od ove još u Ukrajini nisam vidio. Ali sigurno me vozi kroz prazne ulice Novog Kamyanetsa i par blokova dalje staje pred još jednim stambenim blokom. Brežnjevkina kći čeka.
“Sorry for problem. Rekli smo hostelworldu da je Stone Flower zatvoren.”, ispričava se ona.
Umjesto hostela dobivam cijeli stan samo za sebe. Tu su dvije sobe, kuhinja, kupaona i WC. Svejedno. Bacam se izmoren na krevet. Čak nemam snage ni otuširati se.