Pregled posta

Ukrajinki se pripišalo u 4 ujutro (Dan 4, 14.09.2010. - Lviv)

“Provodnik! Provodnik!”, probudila me panična dreka i lupanje po vratima kupea. “Provodnik! Provodnik!”, nastavila je 50-godišnja Ukrajinka, moja cimerica. Sinoć je zakračunala vrata kada smo otišli spavati, a s obzirom da je vlak relikt, nije ni čudo da su se vrata zaglavila. Mora da joj se doista dobro pripišalo ili prisralo kada je u četiri ujutro bila spremna razvaliti vrata. A tek sam nakon nekoliko rundi znojenja (air condition je u ukrajinskim vlakovima science fiction) napokon bio zaspao.
Kako se vlak približava Lvivu, sve je hladnije. U pola sedam provodnik kuca na vrata i obavještava nas: “Ubrzo stižemo u Lviv.” Ili tako nešto. Znam da je spomenuo Lviv. I u 06.51, točno u minutu po voznom redu, vlak broj 51 ulazi u lvivski željeznički kolodvor.
Vani je iznenađujuće hladno. Koji stupanj ispod 10 celzijaca. Ljudi su u debelim jaknama. Osjeća se da sam se približio Karpatima. Izlazim iz kolodvora ne bih li pronašao tramvaj za centar. Prvi dojam Lviva nije obečavajući. Sve je sivo, tmurno, oronulo. Kiša ne pada, ali grad je prekrila dosta gusta magla. Odmah me zaskočilo par taksista. Dovoljno je jedno odmahivanje rukom i isti se udaljavaju. Hvala Bogu da nisu agresivni jer za agresivu u sedam ujutro nisam pripremljen. Pred kolodvorom kaos – tu je stajalište taksija, maršrutki (ili minibusa), tramvaja, običnih automobila. Nema reda. Svi stoje bilo gdje, svi voze bilo kako. Za razliku od Kijeva gdje je vozni park bio zadovoljavajući, pa čak i iznenađujući, u Lvivu očito voze nešto stariji automobili, busevi i tramvaji. Ima tu i podosta Lada. A tramvaj? Još jedan relikt prošlog vremena. Čudim se što još uvijek vozi. Ali cijena karte je samo 1 grivnnja! Ili 0,70 lipa! Mislim da je Lviv upravo osvojio titulu grada s najjeftinijim prijevozom u Europi, ako ne i na svijetu. Donedavno je karta koštala 0,80 kopeka i narod se čak pobunio jer su gradski oci prijevoz odlučili poskupiti na cijelu jednu grivnju. To dovoljno govori o ukrajinskom standardu. BDP Ukrajine je 7800 američkih dolara, ali to je samo prosječna brojka. Kijev i Lviv su nebo i zemlja već na prvi pogled.
Uzimam tramvaj broj 1. Karta se kupuje kod vozačice (u Lvivu samo žene voze tramvaje i to se smatra jednim od najlošije plaćenih poslova u gradu) i onda se mora poništiti na primitivnoj željeznoj mašinici s polugom koja se nalazi kod svakih vratiju. Mašinica samo napravi rupu na karti, koja je običan papirić 2x2cm, ali bez datuma ili vremena. Baš me zanima kako kontrola zna da je karta ispravna?! Kazna za vožnju s neponištenom kartom je 8 hrivnja, a kazna za vožnju bez karte čak punih 16 hrivnja!
Tramvaj je spor, tračnice su stare, a uz to i grad ima koju strminu, doduše ni približno onakve kakve ima Kijev. Za neke tramvaje bi se kladio da su nekada vozili Zagrebom jer ih par jako liči na one naše stare petice i devetke koje su bile nabavljene za Univerzijadu 1987. godine. Ovakvom “brzinom” bi se u Zagrebu čovjek od Prečkog do Borongaja vozio dobrih par sati! Moja jedinica vozi gotovo pola sata. Razdaljina - neka dva kilometara.
Gdje god da sam pogledao, Hostel Kosmonaut imao je odlične kritike. Pa sam i ja odlučio u njemu odsjesti. A što je najbolje – u samom je centru grada, par minuta hoda od glavnog lvivskog trga. Hostel brije na SSSR i kozmonaute pa je tako uređena i unutrašnjost, a i dvije zgodne male rade za recepcijom. Tko želi tražiti više?
A u dalekom Lvivu susreo se ja s Jurjem, kolegom forumašem. Iz Zagreba je, dvije godine mlađi od mene i, kao i ja, zna puknuti i dati petama vjetra. Ovo mu je već drugi put u Ukrajini. Dogovorili smo susret preko forum.hr, ali kako to uvijek biva s putnicima, planovi se često znaju mijenjati pa do jutros nismo zapravo ni znali da ćemo se 100% susresti. I napokon malo hrvatskog. Nakon ovih par dana dosta mi je engleskog i hrvatsko-ukrajinsko-ruskog. Odlazimo na kavicu u centar grada na Svobody Prospekt, nešto nalik na gradski korzo okružen drvoredima i ukrašen s par kipova velikih ukrajinskih domoljuba. Prva mi je ovo kava u Ukrajini i, poučen iskustvom s kavama u sličnim zemljama u kojima baš i ne postoji velika tradicija ispijanja kave kao kod nas ili Talijana, lvivska kava ugodno je iznenađenje. I jeftina je. Gdje bi se kod nas jedna kava na elitnijoj lokaciji mogla popiti za 10-tak hrivnja ili 7 kuna? U razgovoru vrijeme brzo prolazi i moramo se rastati ne bi li svatko od nas iskoristio vrijeme na najbolji mogući način.
Za razliku od Kijeva, Lviv je daleko mirniji grad. Ne znači to da nema prometne buke i prometnog kaosa, ali u usporedbi s Kijevom, Lviv je selo. Kijev je kaotičan i zamoran i mješavina svega i svačega, dok je Lviv, veličine Zagreba tj. s oko 800,000 stanovnika, mirniji i relaksirajući. Kijev je moderan i velikim koracima korači naprijed, Lviv je stao u vremenu. Kijev je skuplji, Lviv je smiješno jeftin u usporedbi s ukrajinskom metropolom.
U Lvivu je utjecaj Rusije neznatan. Ovo je uvijek bio zapadnjački, progresivno usmjeren grad koji je njegovao ukrajinski nacionalizam pa je i odavdje krenuo glas za ukrajinskom nezavisnosti na kraju sovjetske ere. Ruski se ovdje odbija govoriti. Spasiba je zamijenjena s dyakuju, a zdrastvuyte je postao pryvit. Ne daj Bože da ti izleti ruski. Odmah pogledi poprijeko. To je isto kao da kod nas u Zadru netko lijepo udri po ekavici.
Lviv je veći dio svoje povijesti pripadao Poljskoj, onda ga je dugo imala Habsburška Monarhija koja je i ostavila najviše utjecaja, posebice u arhitekturi, od velebnog željezničkog kolodvora do gradskih crkvi te palača uokolo glavnog gradskog trga Rynoka. Habsburgovci su tek otišli iz Lviva 1918. godine, a do 1939. je ovo dio ponovno sastavni dio nove poljske države. Da bi konačno, prema paktu Hitler-Staljin, 1939. godine Lviv pripao Sovjetima.
Šetnja po gradskim ulicama je kao da šećem po nekom poznatom gradu, gradu kojeg sam već posjetio. Lviv jako podsjeća na Zagreb, od arhitekture do atmosfere, ali za razliku od Zagreba previše je oronuo. Čak je i povijesni centar previše oronuo, začuđujuće za nešto što je na listi UNESCO-a. Da se samo malo nabaci boje...
Za orijentaciju, najbolje se uvijek popesti na najvišu točku grada. U slučaju Lviva to je 400 metara visok brežuljak iznad grada s masivnom antenom za radioteleviziju i minijaturnim dvorcem Vysokyi Zamok. Umjesto brežuljka izabirem najviše mjesto u povijesnom centru i penjem se uz 306 stepenica na vrh tornja gradske vijećnice u samom središtu Rynoka. Pogled na centar je zadivljujuć. Palače i crkve, trgovi i uske ulice. Panorama me podsjeća na panoramu Praga i, kao i Prag, i Lviv ima jako, ali zaista jako, velik broj crkava. Od rimokatoličkih preko grkokatoličkih do pravoslavnih. Ovo je grad religija. Do drugog svjetskog rata bilo je ovdje i dosta sinagoga jer je u Lvivu živjela značajna židovska zajednica, ali nacisti su se i ovdje brutalno s njima obračunali tijekom dvogodišnje okupacije.
Volim gradove gledati s visine. Ima nešto voajerski u tome dok promatraš kako grad pulsira tamo negdje dolje. A svaki je čovjek u duši voajer i u tome uživa. Samo što mnogi to neće priznati. Tu je erotski voajerizam ili jednostavan nevin pogled iz ptičje perspektive kao u mom slučaju.
Oko 45 starih palača okružuje Rynok i na većinu bi trebalo nabaciti malo boje. Ovo je slično glavnom tgu u češkom Telču ili u estonskom Tallinnu, ali u puno oronulijem izdanju. I isprva sam pomislio da griješim, ali krovovi gotovo svih tih palača su metalni. Možda četvrtina ima crijepove dok su ostali krovovi tih starih palača pokriveni sivim, crvenim, zelenim, crnim limom. To inače nije iznenađenje i u Ukrajini se radije u posljednjijh 50 godina koristio lim nego crijep za pokrivanje krova jer je Ukrajina bila i ostala jedan od najvećih proizvođača čelika na svijetu. Ali malo iznenađujuće što se lim nalazi i na krovovima Lviva koji je od 1998. godine po zaštitom UNESCO-a. Gledam dalje od glavnog trga i limogradu nema kraja. I starogradnja i novogradnja. I stare crkve kojima je krcat Lviv pokrivene su limovima. U daljini kao strašila strše “nove” četvrti, izgrađene u doba SSSR-a.
Poslijepodne provodim na groblju. Kada po Zagrebu vodim turiste i ponekad razgled grada započnem na Mirogoj, ima ljudi koji me malo čudno gledaju. Ali Mirogoj uvijek vrijedi posjetiti. Kao i groblje Lychakiv u Lvivu. Ovo vodiči navode kao Pere Lachaise istočne Europe. I zaista je impozantno: otvoreno od strane Austrijanaca 1786. godine danas broji oko 400,000 “stanovnika”. Ima tu Ukrajinaca, Rusa, Nijemaca, Armenaca i mnogih drugih, ali bez premca najbrojniji su Poljaci što je samo još jedan svjedok da je Lviv dugo vremena pripadao Poljskoj, Poljski grobovi su najbogatiji, više naginjući prema mauzolejima nego običnim grobovima, ukrašeni prekrasnim skulpturama. Mnogi, nakon gotovo 50 godina sovjetskog zanemarivanja, nalaze se danas u jakom lošem stanju. Na nekima su pukotine tako velike da bi oni hrabriji bez problema mogli i proviriti unutra. Ove elegantne grobnice kojima Lychakiv obiluje dokaz su da se u Lvivu nekada zaista jako dobro živjelo i da su bogati Poljaci ipak u masama dolazili u ovaj zabačeni dio Poljske.
Drugi dokaz bogatstva Lviva je u centru – prekrasno isklesana unutrašnjost kapele Boim. Riječ je o bogatoj obitelji ne poljskog, već mađarskog porijekla čiji su članovi George Boim i njegov sin Paul-George u 17. stoljeću dali izgraditi ovu kapelicu kao obiteljski mauzolej budući da se tada groblje nalazilo u samom centru grada. Ideja mauzoleja nikada nije zaživjela, ali Boimska kapela je danas remek djelo svjetske arhitekture. Članovi obitelji Boim i razne religijske ličnosti iz kupole isklesani u kamenu gledaju turiste koji se stišću u maloj kapelici. Uglavnom su to Mađari, Poljaci i Rusi. Zapadnjaka ni u ovom dijelu Ukrajine gotovo da i nema.
“Što je ovo?”, pitam mladu konobaricu u Puzata Khata, self service restoranu s tipičnom ukrajinskom kuhinjom i tradicionalnom drvenom unutrašnjosti. Izgledaju kao nekakve polpete pokrivene topljenim sirom.
“Chicken!”, odgovara ona. Piletina.
“A ovo?”, pokazujem na nekakve bijele zamotuljke veličine jaja.
“Chicken!”, dakle opet piletina.
“A ovo? Chicken?”, uhvativši nit igre pokazujem kao na nekakve šnicle prelivene sirom.
“Yes.”, nisam ni pretpostavljao da je nešto drugo. Očito je 'chicken' jedina riječ koju je Ukrajinka naručila na onim satovima engleskog u osnovnoj i srednjoj školi. Piletina je piletina, ali i ono što nije piletina je piletina.
Uzimam one “polpete” i ona “jaja” te pečeni krumpir. Barem s krumpirom ne mogu pogriješiti. I nekakvu lvivsku varijantu zagrebačkog odrezaka (naravno, s piletinom i nekakvim povrćem unutra). I lvivsko pivo po kojem je grad poznat. A račun sitnica – 60-tak hrivnja ili 42 kune. Polpete su na kraju nekakve samljevene jetrice (vjerovatno pileće) s nekim čudnim začinima, a jaja su zapravo nekakvo samljeveno pileće meso pomiješano s neidentificiranim povrćem i zamotano u pileću kožicu. Nije baš moj cup of tea, ali što je tu je... Sve ću pojesti jer cijeli dan nisam jeo.
Navečer, Juraj i ja izlazimo u Kryjivku, lokalnu atrakciju. Za ući u ovaj ukrajinski pub potrebno je pravilno izgovoriti lozinku. A lozinka je javna tajna. Objavljena je u svim brošurama i na zidovima svih hostela i hotela u gradu.
“Slava Ukraini!”, kaže uniformirani stražar na ulazu.
“Geroyam slava!”, propusnica je da te pusti unutra. Herojima slava.
Unutrašnjost Kryjivke je u drvu, u stilu rovovskih nastambi. A sve okruženo slikama vojnika ukrajinske UPA armije koja se u 40-tim godinama 20. stoljeća borila protiv i Poljaka i nacista i Sovjeta. Tu su puške i granate i ostale vojne “potrepštine”, a osoblje hoda uokolo u vojničkim uniformama i s pištoljima u rukama. Ovo je ukrajinski nacionalizam na dijelu. Ali zdravi nacionalizam. Lokalna i turistička atrakcija. Koliko je ovo mjesto popularno govori velik broj ljudi i prazan stol jedva pronalazimo. OK, sad se pitam da li bi se kod nas slobodno mogao otvoriti nekakav krajnje desničarski restoran?
Naručujem nekakvu šniclu “Aljoša iz KGB-a.” Iako naziv asocira da ću dobiti komadić nekakvog Aljoše kagebeovca na tanjuru, riječ je zapravo o običnom goveđem steaku. Kolega naručuje toksičnu svinjetinu (koja je valjda prošetala malo Černobilom).
I par horilki kasnije, prvo s medom pa kaduljom, možebitna prvotna neugoda nestaje i kad napuštamo Kryjivku, sa sjetom se već prisjećamo i Aljoše i černobilske svinjetine pomalo teturajući prema hostelu. Od par čašica horilke. Ukrajinci su majstori s vodkom i ono što su kod nas razne rakije i likeri, ovdje su vodke. Trebam navodno probati i horilku s čilijem. Ali drugi put. Ima još dana. Čini se da i zagriženi nealkoholičar nakon par dana u Ukrajini postaje kao Ukrajinac – zagriženi alkoholičar.