Osim što iznosi neistinite tvrdnje (o većini časopisa koji ne isplaćuju honorare, o čemu sam već pisao
ovdje) Perišićev tekst u Globusu je promašen iz više razloga. Perišić se zalaže za stvaranje državnih, (čitaj : režimskih pisaca) koji bi trebali od države dobivati mjesečnu plaću, što je ridikulozno i što nas vraća 40 godina unazad. A pisci već ionako i jesu na "državnoj sisi", sve honorare koje im (i ako im) isplate izdavači, isti dobiju od države, a država piscima unazad nekoliko godina isplaćuje i
stipendije. S obzirom na kvalitetu onoga što većina njih stvori, sasvim dovoljno...
I ne znam kako on to zamišlja, kako bi se vrednovala ta plaća? Po učinku? Zar bi se uvela mjesečna kvota kartica, stihova, priča, poglavlja romana? Na lijepe oči? I po kojem bi se kriteriju birali ti pisci? Članstvo u HDZ-u bi vjerojatno bio glavni uvjet? I još važnije, tko bi ih birao? Vlado Šeksonja, Jadranka Kosor i Aralica? Pa i ove stipendije ionako dobivaju bez ikakvih kriterija, uopće nije uvjet da knjiga za pisanje koje su dobili stipendiju ikad ugleda svjetlo dana ili bude napisana, eto npr. knjiga za koju su Beck i Vidulić još prije 4-5 godina dobili stipendiju, još nije objavljena.
Pisac bi trebao biti nekakav intelektualac, neovisan o vlasti, a naši intelektualci se laktare tko će više od vlasti ušićariti i svi odreda žive od državne love.
I onda se čudimo zašto nema kritičkih glasova i zašto su intelektualci kuš i zašto šute.
Osim toga, Perišićev je tekst promašen i iz još jednog razloga : npr.
kreativne radionice pisanja su se namnožile, i svaku vodi neki pisac koji je za to plaćen, a i sve su one dobrim dijelom također financirane iz državne kase, ili iz gradskih blagajni. A pisci su, ponovo iz državne kase (ili iz HRT-ove, što je također ustvari državna kasa), plaćeni i za scenaristički rad (filmovi, tv serije) ili npr. za kazališne adaptacije. Ako je djelo dobro, filmski ili tv režiser će posegnuti za njim i pisac će dodatno zaraditi, ako je djelo dobro, kazalište će posegnuti za njim i pisac će dodatno zaraditi. A što je uvjet?
Uvjet je da pisac napiše dobro djelo, da kvalitetu prepozna profesionalac iz druge branše i poželi stvoriti novo (filmsko, kazališno, itd.) djelo prema tom predlošku. Ali nije lako napisati dobro djelo, puno je lakše ubirati mjesečnu plaću od države za ništa ili za bilo što.
A Perišić je fulao i iz ovog razloga:
HZSU odnosno
Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika u svojim redovima ima i pisce. Dakle, neka vrsta državnih pisaca već postoji, a na
ovome linku možete vidjeti o kojih se 60 pisaca radi. I sad budite iskreni i recite kad ste zadnji put od većine tih pisaca nešto pročitali, a da je zaslužilo pažnju? Ili još iskrenije, priznajte da bar za njih 15 od ukupno 60 nikad niste čuli a kamoli da ste nešto njihovo čitali.
Sve u svemu,
država ustvari na pisce i na književnost troši puno više, i na mnogo (prethodno nabrojenih) različitih načina, nego što većina pisaca svojim stvaralaštvom zaslužuje : u proračunu za 2009. država je samo za potpore izdavaštvu predvidjela
6 milijuna i 800 tisuća kuna, a sa stipendijama, otkupom za knjižnice, potporama za financiranje časopisa, potporama za programe knjižara, potporama za književne manifestacije itd. ta se cifra još uvelike povećava
A što od književnika za to dobijemo - desetak dobrih knjiga godišnje i hrpu bezvrijednih žvrljotina ili u najboljem slučaju, prosječnih djela kojih se nitko osim njihovih autora neće sjećati ni za 2 godine.
Da zaključimo,
nama ne trebaju nikakvi državni pisci koji bi bili na državnoj plaći, nama treba promjena koncepcije financiranja književnosti i izdavaštva. Isti iznos koji se sada odvaja za izdavaštvo i financiranje književnog stvaralaštva trebalo bi preraspodijeliti na puno manji broj pisaca i na puno manji broj djela, treba uvesti kriterije kvalitete i
dokinuti praksu "svakome malo, da se nikoga ne zakine".
Također, trebalo bi razmisliti o naknadnom financiranju,
da izdavač ne dobije unaprijed lovu za knjigu"na neviđeno", za knjigu koja još nije objavljena nego da određena komisija pročita knjigu nakon objavljivanja i procijeni zaslužuje li ta knjiga ikakvu potporu. Na taj bi se način i izdavačka scena provjetrila, a o broju pisaca, kojih kod nas ima više od 1000 (i to samo onih registriranih u 3 društva pisaca), da i ne govorimo.
Također, izdavači bi se trebali preusmjeriti na tzv. zemlje regije, od čega bi i pisci imali koristi.
A nikakve koristi nitko ne bi imao od stvaranja tzv.državnih pisaca koji bi dobivali plaću od države.