Utorak, 9 sati i 37 minuta
Vinska mušica je rođena. Prošlo je 2 tjedna od kada je njena majka, lokalna kurva u kvartu Dvorište kućnog broja 4, dala vagine ocu, sezonskom radniku iz kvarta Dvorište kućnog broja 5, inače kroničnom alkoholičaru, koji je svoj život skončao onako kako ga je i počeo. U bačvi vina. Vinska mušica je prvo bila jajašce, onda ličinka, pa kukuljica da bi na posljetku bila ono što je danas.
Utorak, 9 sati i 37 minuta i 15 sekundi
Alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alokohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol, alkohol....
Utorak, 9 sati i 38 minuta
Vinskoj mušici je jasno samo jedno: mora piti i mora piti ODMAH! Nije si stigla dati ni pravo ime, upoznati roditelje i susjede, isprobati čari jeftinog heroina, a već ju nekakva nezaustavljiva sila vuče prema boci bilo kakvog alkoholnog pića. Ili barem prema komadu kakve trule voćke. Koji kurac joj je to na leđima, pita se sva u čudu. Odjednom shvaća da ima nekakve vretenaste tvorevine koje se mogu micati, te idućih nekoliko mjeseci pokušava shvatiti ćemu točno one služe i kako se njima koristiti.
Utorak, 9 sati i 59 minuta
Vinska mušica shvaća da su tvorevine na njezinim leđima zapravo krila i da s pomoću njih može letjeti. Nakon prvog leta počinje razvijati ljubomoru prema stanovnicima vodenih dubina, jer je vjekovni san svih bića koja lete da mogu i roniti. Pošto je putovanje do alkohola dugačko, i traje već dobrih pola godine, vinska mušica smišlja priču o Ikri i Badelu, ocu i sinu vinskim mušicama koji su željele roniti. Otac Badel je rekao sinu Ikri da roni pre duboko, i da će mu se se krila previše smočiti, ali ovaj nije slušao, nego je ronio i ronio do dubine od nevjerovatnih 1000 metara (milimetar u ljudskom mjerilu). Tu ga je na žalost pojela ogromna i zastrašujuća zvijer, plankton. Pouka ove priče je da ne slušate roditelje kad vam govore da se pazite nečega, jer ćete sigurno poginuti od nečega drugoga.
Utorak, 10 sati i 34 minute
Nakon pune dvije godine mukotrpnog putovanja kroz kišne prašume i pustinje Dvorišta kućnog broja 4, vinska mušica u daljini ugleda slamku spasa. Bila je to skupina ogromnih bljedolikih divova koji su se nespretno kretali i grleći se zavijali ustaške budnice (vinske mušice imaju vrlo istančan sluh). Premda se bojala tih gorostasa, ipak ju je nekakva neopisiva sila, ista ona koju je osjetila netom poslje rođenja, vukla prema posudi žućkaste tekućine, za koju je znala da je rješenje svih njenih problema.
Utorak, 10 sati i 57 minuta
Vinska mušica se napokon domogla posude i po prvi put u svom životu okusila taj prekrasni nektar, ono za čim je žudila cijeli svoj život, ono zbog čega je rođena: alkohol. Njezini pupoljci su procvjetali, njene malene tanke nogice zatreperile, a krila sama od sebe zaplesala bečki valcer. Ganglije u njenoj glavi su radile punom parom, osjećala se tako sretno, ispunjeno, puna ideja i elana, sa planovima za budućnost. Znala je u tom trenutku da će postati netko i nešto, da će završiti škole i pokazati svima da je sposobna primiti se u koštac sa svakim izazovom.
Utorak, 18 sati i 43 minute
Vinska mušica, sad već u dubokoj starosti, leži na stolu, gledajući prema svom svetom gralu: čaši sa jeftinim domaćim bijelim vinom. Gorostasi su odavno pozaspali po stolicama i improviziranim ležaljkama, a i mrak se već gotovo spustio nad Dvorište kućnog broja 4. Teško joj je ustati i poletiti, toj maloj krhkoj mušici. Kroz nekakvu izmaglicu se prisjeća prvog dana kad je došla na ovo mjesto, prije toliko mnogo godina. Onda je imala snove i želje, imala je nadu u bolje sutra, nadu da će razbiti prokletstvo njene rase. Ali život se ispriječio. Prisjeća se kako si je govorila da nikada neće biti kao njen otac, da će postati doktor ili možda teorijski fizičar. A sada, sada jedino što želi je skupiti još ono malo snage što joj je ostalo i odletjeti po jedan zadnji gutljaj. Stare noge se uspravljaju, izbušena krila se šire, a sijeda glava podiže prema nebu. Može ona to! Odrazuje se od stola i leti, leti još ovaj, zadnji put. Leti prema suncu, prema božanstvu, prema svojoj sudbini. Nakon što je napokon došla do ruba čaše, nema više snage i jedva slijeće. Noge su umorne, i neće izdržati težak i naporan silazak do površine. Shvaća da nema izbora i da postoji samo jedna stvar koju može učiniti. Koju mora učiniti. Pušta se i u dugačkom slobodnom padu uranja u slatku, slatku tekućinu. Osjeća kako joj alkohol ulazi u sve pore tijela, kako ju prožima, kako se sjedinjuje s njom. Sa smiješkom na licu uzima posljednji dah dok joj dug i bogat život prolazi pred očima, a zadnje zrake sunca obasjavaju tijelo koje beživotno pluta tik ispod površine njene najveće sreće.
Post je objavljen 19.09.2010. u 17:34 sati.