Taksist se nakon napornog radnog dana vraćao kući. Bila je ponoć. Negde pred njegovom zgradom ugleda ženu odevenu potpuno u belo. Stajala je nepomično. Došao je do nje i stao. Otvorio je prozor i upitao da li joj treba pomoć, ili želi da je odveze negde. Žena ga zamolila da je odveze do groblja i pružila mu svežanj novčanica. Odvezao ju je i ostavio pred ulaskom u groblje. Sledeće veče ponovilo se isto.... bila je ponoč, žena je stajala na istom mestu. Opet je zamolila taksistu da je odveze do groblja. Dala mu je više novca nego prošli put. Taksista je, kao i prošle noći, ostavio pred grobljem. Jedne noči kiša je lila kao iz kabla.... ona je ipak stajala na uobičajenom mestu. Skinuo je jaknu i dao joj da se ogrne. Scena se ponavljala sledećih nekoliko večeri A onda je žena nestala. Taksista se navikao na nju, nedostajala mu je. Danima se raspitivao ko je, odakle je. Konačno je saznao da je žena umrla pre deset godina, i da je živela u njegovom najbližem komšiluku! Odvezao se do roblja, hteo je sam da se uveri. Ušavši na groblje, ugledao je njen grob.... na nadgrobnom kamenu je bila njena fotografija. Na grobu je ležala njegova jakna!˙
Post je objavljen 19.09.2010. u 14:24 sati.