Trebam mir,samo trebam mir...ponavljala sam u sebi dok je gomila ljudi šaputala...žao mi je,moje saucešce...mislila sam da se neke stvari mogu izbjeci kao miris njezinig ormara,sobe...kreveta...prisjecajuci se nje i svega...progutala sam jednu veliku suzu duboko u sebi kad sam ugledala rodicu u suzama...da voljeli smo je,jelda?..istina...posebna je bila...rekli su mi da odem u sobu kod rodice i utješim je....njezine su mi suze govorile i previše,suzdržavala sam se...znala sam da moram biti jaka...nedugo nakon toga,bili smo sretni...sretni? da...sretni,znali smo kakva je bila i što nam je rekla:"Kad ja umrem ne želim da placete zamnom,smite se kao da sam tu,jedite i pite..." to smo i napravili,obecali smo joj...vecer prije sprovoda,spavala sam kod bake...želja za nonom bila je prevelika..njezinim dodirom...navecer smo rodica i ja gledale njezine stvari,krenule smo od malenih sitnica koje su noni jako puno znacile..nakit...svašta smo pronašle ...karte za gatanje ko zna od kad...viklere i još gomilu stvari,tu vecer smo gatale baki,didu,rodbini i smijali se...Prije spavanja,"ušuljale" smo se u nonin ormar,puno mirisne robe govorilo je da je tu...uzele smo njezinu robu i imale modne revije,baš kao što nas je ona oblacila kao male...to ju je nasmijavalo...uzele smo njezine kapice i spavacice i legle u krevet...tu vecer nisam mogla spavati kao ni svi u kuci...u jutro zvono je oglasilo taj dan...cijeli dan je zvonilo nebi li nas omelo od misli...najviše me pogađala crnina,poislila sam pa dajte,hej...pa to nije nona...crnina i suze...mora li tako biti? Vjetar je zapuhao...bili smo u sobi na njezinom krevetu,kad smo se sredili,obukli,stavili njezin nakit i njezine kapice koje je nosila,sjeli smo na krevet..misli su lutale sobom a u zraku se osijecao miris spokoja...nekakve praznine...papir...napišimo joj pismo...da,istina...recimo joj sve što još do sad nismo...pa makar se ponavljali po stoti put,recimo joj da je volimo najviše na svijetu...rodica je pisala,rijeci su teško izlazile iz nas,imala sam osijecaj da cu se na svaku rasplakati...pogotovo kad je rodica pocela pisati što smo joj sve uzele,da cemo joj cuvati igracke,spavati u njezinim spavacicama i da ce živjeti samnom u njezinim receptima koje sam joj uzela i obecala svaki put kad bi otišla od nje da cu ih raditi...i sad mi se u grlu steglo...ali ne nona,necu plakati,to nisi ti,to nismo mi,mi se mijemo,nismo plackavi i slabi,obecajem...u pismo smo stavili slike nas malenih sa njom na kojima se smije,jenu sa plaže(jako je mora voljela) na kojoj se sunca i smije i jednu sa cvijecem...omorali smo to sa 3 ružice i ponjeli sa sobom...ušli smo u prostoriju di je bio ljes i ne,nije to bila ona...njezina slika da,u šarenoj košuljici,sa frizurom i nakitom...ali ljes...a-a...ljudi su dolazili,u grlima se steglo...rekli su...idemo na groblje...prije toga,otvorili su ljes i pored glave ubacili naše pismo....ljudima je bilo smiješno što imamo kapice na glavama ali da,to su oni koji je nisu znali,niti nju niti njezine želje...i nisam ljuta na njih i njihova podsmjehivanja i ismijavanja...nije me briga nona,mi znamo ko smo...dali su nam ruže...nosile smo ih uspravno iza ljesa...nastao je muk...pocela sam plakati i suzdržavala sam se...spustili su je nježno i nestala ja...bacili smo ruže i....i....suze su krenule...jako smo je voljeli svi su govorili...to je lijepo cuti...istina,90 godina nkima je puno,ali nama je malo,jako malo sa njom...
Drago mi je što smo joj napisali pismo i rekli ono što možda nismo mogli do sad ...sad zna da je volimo i da cemo je voljeti sve dok...dok....zauvijek...i da mislimo svaku minutu na nju..i...da nona,bila si u pravu kad si rekla da ceš biti tu i kad te ne bude bilo...istina je...sada znamo da si tu...
Volimo te puno...tvoja Lucia,Luka i Tonka
Post je objavljen 19.09.2010. u 13:04 sati.