Već dulje vrijeme sjedim za ovim praznim Word dokumentom i smišljam što uopće napisati. Bio bi red da maknem onaj prethodni post, čaj u njemu se već ohladio, a ostataka Domaćice i napolitanki već odavno nema. Mislim da je sad pravo vrijeme za piskaranje (i čitanje, što će uslijediti odmah po dovršetku ovog fenomenalnog literarnog uratka), budući da neumorno daždi još od jučer.
AS I WAS SAYING…. (jer, naime, početak posta je nastao prije skoro dva sata, a ona je uslijedila serija poziva, kucanja, pljuckanja, jedenja i slično). Ova predivna kiša me posjela za ekran i prvo što sam napravio bilo je plaćanje telefonskog računa (hvala Thoru na online bankarstvu i jednostavnim stranicama PBZ-a). Drugo što sam napravio bilo je updateanje weRead aplikacije na Facebooku i mijenjanje statusa. A sada bih mogao nastaviti s originalnom idejom…
Četiri godine. Toliko mi je trebalo da završim ono za što ljudima inače treba tri. Ali to nije point here. Uopće mi nije žao, ni najmanje, zbog te jedne godine viška, jer da sam dao sve u roku, možda danas ne bih bio tu gdje jesam niti se osjećao ovako kako se osjećam. Osim toga, izašao sam, zahvaljujući njoj, mudriji nego što sam bio na početku i zato smatram da je cijena od 365 dana na ukupnu količinu koliko mi je još preostalo do gašenja svih kognitivnih funkcija zbilja zanemariva. Tko zna kakva bi alternativa bila da sam bio „savjestan“ i „marljiv“ i „malo manje lijen“… But again, that's not the point here… Ne žalim…
Iza sebe sam ostavio četiri godine koje su rezultirale prvim većim uspjehom u mom kratkom životu. Prvostupnička titula. Baccalaureus biologiae. Četiri godine ispunjene apsolutno svakim osjećajem koji možete zamisliti, s jednog kraja Gaussove krivulje na drugi. Preko svih zamislivih i nezamislivih situacija koje mogu strefiti nedužnog, izgubljenog provincijalca u velikom, nepoznatom gradu (koji je u međuvremenu postao drugi dom i kojeg sam veoma zavolio zbog milijuna lijepih stvari koje su moj život učinile zanimljivijim and a little more worth living for), preko dvije komisije i strepnji nad matematikom (što mi trenutno djeluje kao ancient history, all of that) i tisuća i tisuća sretnih i ispunjenih sati u laboratorijima, predavaonicama, kafićima, knjižnicama, muzejima, kinima, kazalištu, dnevnom boravku, terenima, drugim gradovima, šumama...
Mjesec je ovo (godina, točnije, ako ćemo tako) ogromnih promjena u mom životu. Ogromnih. They've started in the very core of my being, those changes, decompiled everything that I am (that I had been) and reorganized my way of living into something with more sense to it. Mislim da su sva četiri tipa tkiva bila zahvaćena ovim procesom… Živčano tkivo je doživjelo ogromne promjene. Čitav neocortex prošao je temeljitu defragmentaciju (za Zlicu: defragmentation = a process that reduces the amount of fragmentation in file systems. It does this by physically organizing the contents of the disk to store the pieces of each file close together and contiguously.) i dezintegraciju nepotrebnih sinapsi. Stvorile su se nove (ovaj put na ispravan način, hvala Jupiteru), optimizirale one koje su preživjele čišćenje… Mišićno tkivo doživjelo je proliferaciju, a vezivno tkivo ogromne strukturalne promjene. Adipozno tkivo pretrpjelo je najveće gubitke u svojim redovima, za razliku od koštanog koje se učvrstilo dodatnim snagama. A zahvaljujući optimizaciji procesa unošenja nutrijenata i ekstrahiranja energije, obrambena tj. zaštitna funkcija epitela je poboljšana, rezultirajući manjim brojem infekcija u jedinici vremena. Sve u svemu, godina velikih promjena na psihofizičkoj bazi. Osjećam da će se trend nastaviti.
I tako… Dok polako svojim ženskastim ispisujem posljednje redove još jednog chaptera svog života i pitam se što ću nacrtati ispod zadnjeg odlomka (znate kako neke knjige imaju na kraju svakog chaptera [a neke to imaju na početku] nacrtan lajtmotiv radnje u dotičnom). S obzirom na sve proživljeno, možda bi bilo najbolje nacrtati nekakvu opaku krivulju i ispod nje riješiti integral, hehehehehehehe…
Istovremeno, ideje za novo poglavlje samo niču u ovoj mojoj glavi upitne kakvoće ali ne mogu ga započeti prije nego stavim točku na posljednju rečenicu u prethodnom. Ta točka će biti upis ocjene iz završnog rada. Gotov je, ispravljen je, sve što u italic mora ići u italic i stavljeno je… Čeka se ponedjeljak, kad ću to i napraviti.
Novo poglavlje bi trebalo biti još uzbudljivije i napetije od prethodnog. To vam obećavam. Ako Fortuna svojim smiješkom obasja ovaj moj sivi kutak svijeta koji zapremam, možda vam budem pisao postove o tome kako je lijep i dražestan svijet kada ga gledaš kroz svoje nove, izrezane oči, bez raznoraznih nanosnih ili nalećnih pomagala. Čitat ćete i postove s treninga capoeire (na koju, koliko čujem i vidim, s Ulfuz i sa mnom ide još i Ulfuzičin cheri). Poznajući sebe, bit će materijala za pisanje :)
Oh, krenut će i nova sezona praktikuma. :D Znam da Nessa uživa u mojim doživljajima s vježbi. Ovaj put, nažalost, neće biti kemije u pitanju ali mislim da ćeš biti zadovoljna! :D Usput budi rečeno, proveo sam tri minute čitajući zadnju rečenicu i buljeći u riječ „nažalost“, ne vjerujući očima da sam je stavio u isti kontekst s kemijama, hehehehe… Mora da je moj evil twin brother oteo tipkovnicu ispod mojih prstiju i napisao takve sulude ideje…
Bit će ovo poglavlje izrade diplomskog rada, živciranja oko dotičnog, gubljena ovo malo kose, što se još labavo drži, oko dotičnog, jbkanje roda svemu i svačemu zbog dotičnog… Jedva čekam…
I priznajem, bit će me itekako strah dovršiti sljedeće poglavlje. Jer znate što? Sljedeće poglavlje je ujedno i posljednje za koje imam ideje. Što dolazi poslije, to ne vidim. Onoga trena kada na sljedeće poglavlje stavim posljednju točku i nacrtam ispod zadnjeg odlomka tuljac i onu ružnu kapicu te ispišem stihove Gaudeamusa, stvarno počinje život. Samo hrpa praznog papira kojeg treba ispuniti. A ne znam čime. Sve do sada, za sva prethodna poglavlja imah ideju. Ili svoju ili su mi u stvaraju ideje pomagali drugi. Počevši s vrtićem, sve do sada moj život imao je konkretan smjer. Istina, nije uvijek bilo svijetlo kao dan hoću li uspjeti slijediti smjer koji sam si zacrtao ali kurs je barem bio unesen. Još dvije godine i dolazim pred abyss. Ulazim u uncharted territory i trebam se snaći kako znam i umijem…
No nemojte misliti da sam opterećen ili zabrinut onime što se ima dogoditi za dvije godine. Nisam. Zbilja. Osim toga, ako se sad budem nervirao oko događaja koji se imaju zbiti za dvije godine, oko čega ću se onda brinuti kad to stvarno i dođe? :D Nisam zabrinut, ni najmanje. Ako ništa drugo, život i fiziološki procesi su mi kroz sve ove godine uspjeli pokazati i dokazati da stvari generalno uvijek isplivaju na pravu stranu, bez obzira kako ih frknuo u nemirno more. Samo moraš biti svoj u glavi, čovjek prema drugima oko sebe i čvrst u nakani i nema te stanice koja će reći „ne“ apoptozi kad joj dođe vrijeme, niti tog zadatka koji će biti neosvojiv.
Mislim da ću veoma uživati u ispisivanju sljedećeg chaptera…
The end of an era... Or a dawn of the new one? :)
Post je objavljen 18.09.2010. u 12:13 sati.