Propovijed biskupa Perića na Redovničkom danu
2010-09-11
Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine organizirala je, 11. rujna Redovnički dan u franjevačkom samostanu Uznesenja BDM na Širokom Brijegu na temu “Redovnički život: Povijest nade i nada za povijest“. Svečano Misno slavlje predslavio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić. Propovijedi biskupa Perića prenosimo u cijelosti:
Plodovi stabla
U današnjem Lukinu evanđelju pročitasmo iz šestoga poglavlja šest redaka punih Isusovih misli, usporedbi i poruka, primjenjivih za sva vremena, pa tako i za naše doba i za ovaj naš Redovnički dan. Osvrćemo se barem na neke rečenice.
1 - „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve, niti se s gloga grožđe trga“ (Lk 6,43-44).
„Kakvo stablo, takav plod“, stara je poslovica i židovska i grčka i rimska i svačija, jer je uzeta iz prirode. Svaka vrsta stabla ima svoje prirodne zakone. Ne može se maslina nakalamiti na lozu, ni loza na trešnju. Može, ali nema soka ni roda. Isus je u izricanju ove poslovice i u izboru stabljika još pozorniji. Zašto, jer mu je usporedba s dvije vrste stabala i njihovih sličnih a suprotnih plodova još pronicavija. On se pita: Trga li se s gloga grožđe? Reći ćeš: Ne trga. Pričekaj! Ima, naime, neka vrsta gloga koji ima neke crne bobe. Pa ti se čine kao da malo sliče grožđu. Ima neke trnovine s koje se beru sitni plodovi slični smokvi divljaki. Upravo na to Isus cilja i konkretno upozorava: Čuvajte se da vas prividna sličnost ne ostavi na cjedilu. I da pomislite da je glog loza, a crne glogove bobice grožđane bobe! Ili još odlučnije: Čuvajte se da vas zli proroci ne zavedu svojim vanjskim odijelom sličnim habitu pravoga proroka, ili svojim zvučnim glasom i riječima zamamljivijima od riječi istinskoga navjestitelja Evanđelja, a po sadržaju svoga nauka ti vam lažni proroci samo truju duše!
Stabla bez plodova
U ovome kontekstu umjesno je podsjetiti se i na nerijetku činjenicu da ima stabala koja nemaju ploda. Smokva se razlisnatila, ali kad je došlo vrijeme od smokava, nijedne ni za lijeka. I Isus opisuje jednu takvu „neplodnu smokvu“ (Lk 13,6-9). Vinova se loza obasula zelenim lišćem i prućem, ali kad je vrijeme od grožđa, nema grozda kao da su vinograd kosovci već davno otrgali. Kako ćemo tu po plodu prepoznati stablo, kako li ćemo uočiti rod kad ga uopće nema?
Prenesimo usporedbu na sebe: Kako nas drugi prepoznaju kao „hodajuća stabla“: s plodovima ili bez plodova? Mi umišljeni da smo dobro urodili, čak neki tridesetostruko, neki šezdesetostruko, a neki stostruko. Ali drugi nam nikako ne primjećuju ili ne priznaju uroda.
Uostalom iskreni u svojoj savjesti, mi najbolje znamo kakvi smo u vrtu zavjeta čistoće. Iako smo se javno odrekli „požude tijela“ (1 Iv 2,16), ta požuda u nama toliko puta rađa hrđave namisli i bludne želje, ako ne i javne sablazni „preljuba“ i „bezumlja“? Kako će nas ljudi prepoznati po stablu zavjetovane čistoće?
Ako smo iskreni u savjesti, mi smo najsvjesniji kakvi smo u vinogradu zavjeta posluha. Iako smo se napismeno, na oltaru, odrekli „oholosti života“, i trebali bi nas drugi prepoznavati po poniznosti i poslušnosti u Crkvi, ipak ta požuda u nama rađa „uznositost“. Ne smiju nam nekada poglavari ni pristupiti, jer ćemo ih trnovinom oholosti ubosti ili glogovinom egoizma otjerati.
Ako smo iskreni u savjesti, mi smo najveći svjedoci samima sebi u zavjetu siromaštva. Iako smo se svečano odrekli „požude očiju“, i trebao bi nas svijet prepoznati i po tome, ipak ta požuda u nama nekada donosi plod lakomstva, krađe, prijevare, i iznutra i izvana.
Ili hajdemo ovako. Pogledajmo ovo stablo tvoje ili moje zajednice, kojoj slavimo 130. obljetnicu osnutka ili 350. obljetnicu dolaska u ove krajeve, ili 800. obljetnicu nastanka u Crkvi! Kakvi su nam plodovi: ima, Bogu hvala, rodnih prutova i loza. A što je s novim pupoljcima, mladicama, seminarcima, juniorkama? Ne tako davno u hrvatskom narodu u svakoj provinciji u novicijatu po 5-10-15 članova, danas kad bi poneka cijela družba sastavila sve novakinje, mogle bi se nabrojati na prste jedne ruke. Već tri godine nijedne klice i mladice ni na smokvi ni na lozi. U posljednjih tridesetak godina zatvoreno je dvadesetak sjemeništa i bogoslovija ne od komunista, nego od oskudice zvanja. Nekada na stotine kandidata, danas nijedno sjemenište iznad pedeset đaka… A sloboda vjere u izobilju! A svećenici, redovnici i redovnice u školama po dva sata vjeronauka! I sat župne kateheze! Pristupa se pričesti u župi, mlado - staro, kao da su svi u samostanu! Nisu plodovi samo ocjene. Hoćemo i žive plodove molitve i žrtve!
Srce po riječima
2 - Iz srca u usta. Isus s ove usporedbe ili izreke prelazi na poslovicu o čovjekovu srcu i jeziku: „Iz obilja srca usta mu govore“ (Lk 6,45). Iz iskustva znamo da ništa tako čovjeka ne prokazuje kao govor, osobito spontane i slobodne riječi, ono što nam prvo padne na pamet. Još su stari znali i govorili: „Karakter se prepoznaje po riječima“. Ono što se nalazi u srcu najviše i najčešće prelazi preko jezika i usana. Ne treba ti puno vremena da upoznaš čovjekovo srce po njegovim čistim ili prljavim riječima; da mu pronikneš razboritost po lucidnim ili bolesnim rečenicama, da mu prepoznaš dušu po njegovim ljubaznim ili otrovnim strjelicama.
Ovo nam također kazuje da čovjek može biti dvogran: in publico, javno, govorit će blago, ljubazno, simpatično, pazeći budno na svaku riječ; a in privato govorit će spontano, bez ograde bontona i kritike, čak će pokazati sav raspon svoje nekulture. Ima osoba koje su prema vani modeli šarma i bontona, nasmijani kao da će se slikati, a kada su u vlastitoj kući, strašan su uzorak živčanosti i svadljivosti, jer drže da im uopće ne treba „uzda na usta“. Ili su se zatvorili u sarkastičnu šutnju. Pa ne znaš što je gore!
Upravo neobuzdani prigovori proizvedu najviše štete, zlih učinaka. Čovjek će u ljutini izgovoriti riječi koje ne bi nikada izrekao da se samo malo kontrolirao, da javno nastupa. Koliko ima takvih riječi poteklih iz srca i izgovorenih u spontanosti, koje su otvorile krvave rane, podigle barijere, prekinule odnose? Riječ jednom izgovorena, nikada se više ne vraća k tebi, a hoće se prepričavati od kave do kave. Ne će li nas i Bog kudikamo više suditi po tome kako smo očitovali svoje srce spontano, izvorno, bez umjetnih ograda a ispali grubijani, negoli kada smo govorili: „Gospodine, Gospodine!“ (Lk 6,46). Božanska je Istina izrekla rečenicu da čovjeka onečišćuje što iz srca izlazi: „zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“ (Mk 7,21-22). Eto zašto će čak dvije Božje zapovijedi - Deveta i Deseta: Ne poželi! Ne samo: Ne počini, nego upravo u srcu ne poželi ni bludničiti ni krasti!
Kuća na stijeni
3 - Gradnja kuće na kamenu: Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamenu. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali ne može je uzdrmati, jer je dobro sagrađena (Lk 6,47-48).
Gospodin Isus ukazuje nam se kao dvostruko stručan.
Prvo, izvrsno pozna Sveto Pismo. On navodi starozavjetne Izreke 10,25: “Kad oluja prohuja, opakoga nestane, a pravednik ima temelj vječni.” To je temelj Isusove prispodobe o kući koja je sagrađena na hridini, a ne na miljevini. Pravi i mudri domaćin, ako sam ne zna zidati, najprije će se raspitati koga će uzeti za graditelja. I uzima izvrsna i potvrđena zidara, na dobru glasu. I povjerava mu gradnju svoje kuće dvokatnice od temelja do sljemena. Majstor njemu kuću, a domaćin odgovarajuću plaću. Prije početka gradnje, majstor će ocijeniti radi li se o sigurnu temelju, o kamenu, ili je tlo nesigurno, propusno. Kakva je statika tla na kojem se gradi? Hoće li izdržati teret kuće ili ne će dočekati ni svoj dovršetak, nego čim puhne jači vjetar, ili izbije poplava, urušit će se u samu sebe. Ako majstor sve dobro procijeni, izračuna, i osigura se sa svake strane, posrijedi je mudar graditelj. Slobodno mu povjeri gradnju svoje kuće i na tri kata! Razborit domaćin, razborit majstor koji zaslužuje pohvalu! Kuća će odoljeti i najžešćoj bujici i oluji, čak i žestoku potresu, jer je sagrađena na neslomivoj litici.
Kuća na pijesku
4 - Gradnja kuće na pržini: A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši, te bude od te kuće razvalina velika (Lk 6,49).
Drugo, Isus je također jednako stručan za ljudski život. On je bio „drvodjeljin sin“, „kako se smatralo“ (Lk 3,23; Mt 13,55), dakle i vrstan manualni djelatnik, radnik opće prakse. I zna kako se kuća gradi i sve što se kuće tiče. Bog zna koliko je bilo kuća potleušica u Nazaretu, koje su se morale ponovno graditi jer su bile sagrađene na pržini, na gnjili. I kad je govorio o temeljima, on zna što je zborio. Nije to slika iz kabineta, nego s gradilišta, iz konkretna života. Ako čovjek sam od sebe, ne pitajući nikoga, a najmanje stručnjake, započne gradnju na klizavu terenu, i ako mu se kuća, nedovršena, udarena vjetrovima, uruši, ljudi će samo komentirati: Gle mu pameti i vizije! Vidi na čemu gradi i čemu se nada? Pa nijedna ptica nebeska ne će sagraditi gnijezda na ruševnu terenu. Ona najprije nagonski ocijeni podlogu, pa onda donosi šiblje i kalinu da sve oblijepi i stvori da se jedva razvali. Njoj instinkt, koji joj je Bog usadio, kazuje što treba učiniti. I donese jaja i izleže ptiće koje otprati u život, i tako svake godine na drugom mjestu, a ne u prijašnjem gnijezdu. Divimo li se takvu „razumnu“ instinktu?
Isusova primjena na nauk. Isus nam tom prispodobom o dvama različitim tlima želi reći dvije stvari s obzirom na svoj vlastiti nauk koji se mora primiti u našem srcu. On je božanski graditelj božanskoga nauka ili sadržaja. Depositum fidei. On je i božanski graditelj onoga tla na kojem se kuća ili nauk gradi. A to je naša narav i sloboda, srce i razum, naša slika i prilika Božje naravi. Ali to naravno tlo mi možemo svojom slobodnom voljom pretvoriti u kamen ili u pijesak. To je naša odgovornost, mudrost ili ludost. Ovisi dakle i o nama, o našem slušanju Evanđelja, o zanimanju i zauzimanju za Božju riječ, za provedbu Božjega nauma i nauka u životu.
Prvo, treba znati čuti, otvoriti uši i razumjeti o čemu se radi. Ono što Isus od nas želi, i ono što Crkva od nas hoće jest da ne sudimo naprečac, nego da ispitamo stvari, da provjerimo priče i činjenice. Da se ne zalijećemo u sudovima svojim. Takve Isus naziva mudrima, razumnima, razboritima. Upravo se nerijetko događa da sudimo, a da uopće nismo ni vidjeli ni doživjeli, nego preko nekoga nepouzdanika ili namjerna prevaranta doznajemo, a nismo se sami dokazno uvjerili. Dapače, one loše glasine kao da jedva čekamo da čujemo i da im povjerujemo, a sve teška laž; a onu čistu istinu, koja nam ne godi, prečujemo i ne želimo je čuti. Eto takve Isus naziva u prispodobi nemudrima, nerazboritima, neistinitima.
Drugo, treba činiti, izvršavati. Ako se znanje ne pretvara u radnje, ono je beskorisno. Netko može biti ocijenjen iz vjeronauka peticom, a da u praksi bude rekorder u svih sedam glavnih grijeha. I ne može se reći da mi svećenici ne dajemo ili da ne slušamo prave savjete svake nedjelje s propovjedaonice i u ispovjedaonici, ali mi to slabo pretvaramo u praksu. Opet sudimo kako nam se čini najudobnije i najneodgovornije.
Zakjlučak
Protiv poroda oholosti – posluhom! Na latinskom jeziku uhom slušati kaže se audire, a duhom poslušati ob-audire, odatle oboedientia, posluh. Julije stotnik prati Pavla na lađi u Rim. Pristali su na otoku Kreti u mjestu zvanom Dobra pristaništa. I Pavao preporučuje da ne idu dok se dobro ne razvedri, na proljeće. Ali satnik Julije više vjeruje kormilaru i brodovlasniku nego Pavlu. I zapovjedi da zaplove Mediteranom („po Jadranu“: Dj 27,27). Nije poslušao Pavla i doživjeli su tešku muku po moru i konačno brodolom pred Maltom. Ali prije brodoloma Pavao je uzeo kormilo u ruke i naredio: Nitko se ne smije micati s broda. Ako mornari pobjegnu, svi smo izginuli. Svi su poslušali i svi su spašeni (Dj 27). Držiš li da se posluhom spašava život?
Protiv roda lakomosti – siromaštvom! Sv. Pavao govori Korinćanima da trebamo živjeti poput onih „koji kupuju, kao da ne posjeduju“. Zašto? Zato jer „prolazi obličje ovoga svijeta“ (1 Kor 7,30-3). Vjerujemo li da će nam zavjet našega siromaštva pomoći za vječni spas?
Protiv stabla bludnosti – čistoćom! Papa Ivan Pavao II. ispričavao se 99 puta pred svijetom zbog mnoštva grijeha počinjenih u povijesti kršćanstva. Ovaj se Papa ispričava zbog sadašnjih grijeha, osobito svećeničkih i redovničkih prekršaja protiv celibata i zavjetovane čistoće, baš zbog onoga zbog čega bismo trebali biti prepoznati od svijeta s istinitim plodovima s istinita stabla Evanđelja. Tu nam ovaj „preljubnički i grešnički naraštaj“ (Mk 8,38) ispituje savjest, javno nam sudi, cijeloj Crkvi oduzima dobar glas. Eto nam plodova! Je li nam barem vidljivo mjesto milosti Božje u iskrenu kajanju i u ispovijedi?
Protiv drveta zavisti – plemenštinom! Naši praoci oholo poslušali zmiju, polakomili se za voćem, kažnjeni na planu bračnoga života, dopustili da raste stablo zavisti u njima. Već se Kain namjerno pokazao zavidnim prema bratu Abelu. A da je na tu zavist nakalamio klicu plemenitosti kao što se Abel ponio prema Bogu (Post 4,4), ne bi zavist proizvela izrod ubojstva bratova. A ovako jedan brat ušao, kao rodozačetnik, među bratoubojice, a drugi u rimski kanon! Pokušavam li se ja svojom velikodušnošću oduprijeti zmiji zavodnici i zavidnici?
Protiv neumjerenosti jela i pila - postom! Ne će nikada iz Evanđelja ispasti troplet: molitva, post i milostinja (Mt 6). Isusova praksa i zakon posta želi istaknuti činjenicu da je duh iznad materije, da se fizički porivi moraju upravljati duhovnom voljom i nadzorom. Služi li mi post samokontroli ili samo tjeloliniji?
Protiv plamena srditosti – samosvladavanjem! Kako se nekada dogodi da se onako zaboravimo i buknemo kao kad se odčepi boca šampanjca: puče čep među oči! A da smo na onu stabljiku ljutine znali navrnuti kalem dostojanstva svoga časnoga ili velečasnoga zvanja, zar bismo ikada onakve pokazali plodove?
Protiv biljke lijenosti – apostolatom! Svaka je redovnička zajednica obilježena specifičnim plodom apostolata: školstvom, dobrotvornošću, njegom bolesnika, odgojem mladeži, molitvom za obraćenje i sebe i ostalih grješnika... Za svaku se vrstu traži, osim molitve Bogu, i rad ruku čovječjih, djelovanje duše i tijela. Prepoznaje li nas svijet po plodovima našega apostolata?
Post je objavljen 17.09.2010. u 19:37 sati.