Razgovor sa šefom, važnim klijentima ili držanje prezentacije može kod uzrokovati paniku, strah i osjećaj slabosti. Iako svi u neku ruku osjećamo povećanu nervozu, strahove ili neugodu pred važnu poslovnu prezentaciju ili u kompliciranoj društvenoj situaciji, neki proživljavaju takve osjećaje intenzivnije i učestalije od drugih i teško se nose s njima.
Anksioznost u stresnim situacijama ponekad može biti dobra stvar. Pomaže nam da više radimo, da se pripremimo bolje i da se iskažemo. Međutim, ljudi različitih temperamenata postaju anksiozni različitim intenzitetom. Neki su opušteni i bezbrižni, dok se drugi čine kao da su rođeni da se pretjerano brinu. Stručnjaci smatraju da su ljudima urođeni načini doživljavanja anksioznosti, prenosi portal Sciencemag.org.
Slikanje mozga i neurokemijska istraživanja sugeriraju da amigdala i hipokampus igraju značajnu ulogu u etiologiji anksioznih poremećaja. Istraživači sa Weill Cornell Medical Collegea nedavno su identificirali poremećaj gena koji je povezan sa anksioznim ponašanjem i čini ljude i miševe pretjerano osjetljivim na znakove opasnosti. Iako znanstvenici još uvijek nisu precizno odredili način na koji međusobno djeluju genetski, psihološki i razvojni faktori, ovo istraživanje sugerira da je visoka anksioznost nasljedna.
Istraživanje provedeno u SAD-u od strane Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje pokazalo je da su anksiozni poremećaji među najčešćim mentalnim poremećajima koji se mogu liječiti. Prema istraživanju, više od 40 milijuna odraslih ljudi u SAD-u - skoro jedan od pet - doživljavaju anksioznost u takvom intenzitetu da im onemogućava normalno funkcioniranje. Anksioznost spada u grupu poremećaja koja uključuje panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, PTSP, fobije, itd. Epidemiološka istraživanja su pokazala da se anksiozni poremećaji često javljaju zajedno sa depresijom ili korištenjem opojnih sredstava.
Kada je riječ o poremećaju ili anksioznosti na radnom mjestu?
Istraživanje, koje su proveli Michael Linden sa Sveučilišta medicine Charite i Beate Muschalla iz rehabilitacijskog centra Seehof 2007. godine u Berlinu, bilo je prvo koje je proučavalo povezanost između anksioznih poremećaja i smetnji povezanih s poslom. Istraživači su ispitali 132 pacijenta u centru za psihosomatsku rehabilitaciju. Od pacijenata kod kojih je utvrđen anksiozni poremećaj, 71 posto žena i 54 posto muškaraca žalili su se na anksioznost povezanu s poslom. 14 posto ispitanika je izjavilo da je njihova anksioznost ograničena na radno mjesto.
Iako ima nekih podudaranja istraživači su naglasili da anksiozni poremećaji i anksioznost na radnom mjestu nisu isto. Anksiozni poremećaji često se javljaju na radnom mjestu, ali anksioznost na radnom mjestu je i problem sam za sebe. Istraživači su izjavili da se anksioznost na radnom mjestu može manifestirati u obliku fobija, socijalne anksioznosti, općenit anksioznosti, straha od nedostatnosti ili hipohondrijske anksioznosti vezane uz posao, radne uvjete, kolege i nadređene. U jednoj drugoj studiji Sveučilišta Otago provedenoj na Novom Zelandu ispitano je 900 ljudi u ranim tridesetima. Zaključak studije bio je da su poslovi koji donose veliki pritisak povezani sa povećanim rizikom pojave anksioznosti i depresije.
Anksioznost se prema Ofxordovom psihološkom rječniku definira kao stanje nelagode, u pratnji disforije i somatskih pokazatelja i simptoma napetosti, a usmjereno na pojavu mogućeg neuspjeha, nesreće ili opasnosti, a na hrvatski se često prevodi i uzima ekvivalentno značenje kao tjeskoba.
Simptomi i načini liječenja anksioznosti
Ovisno o individualnom temperamentu, ulozi i količini stresa na poslu, simptomi anskioznosti mogu biti različiti, od umora, iritabilnosti, bojažljivosti, socijalne izolacije, opsesivnosti, izbjegavanja, odugovlačenja, perfekcionizama ili stalnog osjećaja da je svega previše. Svi ovi simptomi rezultiraju smanjenom efikasnošću. U ekstremnim slučajevima ako se anksiozni poremećaji ne liječe mogu rezultirati uništenim karijerama ili čak samoubojstvom.
Anskiozni poremećaji mogu se liječiti različitim metodama. Jedna od njih je kognitivna bihevioralna terapija koja, za razliku od psihoanalize koja ulazi u prošlost pacijenta, pomaže osobi da se usredotoči na trenutne poteškoće te izgrađuje aktivno partnerstvo između pacijenta i terapeuta. Cilj je identificirati neželjene slijedove misli, prepoznati i promijeniti netočna uvjerenja te naučiti odnositi se prema drugima na pozitivniji način. Drugi pacijenti rješavaju ovo stanje lijekovima, neki psihoterapijom, a neki kombiniranim mjerama. Pozitivne promjene mogu se pojaviti već nakon par mjeseci, dok kod nekih mogu trajati više od godine dana. Unatoč tome što je terapija vrlo učinkovita, mnogi se zbog stigme i nerazumijevanja ustručavaju potražiti pomoć.