Pregled posta

Idemo dalje...

Nekako, kao da sam nastavio sanjariti o budućnosti. Jučer sam mislio i na sutra, a sutra je stigao – ništa se nije promijenilo, sve je kao u mojim sanjarenjima – dapače, neke siluete postale su puno jasnije, puno bistrije ...





slušajući ovu pjesmicu koju sam dobio od dragog mi prijatelja i koju sam malo «uslikao» sa samo pokojom slikom – da ne kvarim smisao i poentu pjesme - kojom, kao da mi je htio dignuti moral u ovim «karavanskim» vremenima.... u kojima, ma, nije da sam klonuo duhom, nije da sam pao u preveliku depru ( konačno, taj isti je prijatelj, ovdje – javno, obećao zaposliti me kao fikusa) ali u kojima nikako ne mogu razvući baš onaj pravi i spontani osmijeh.

Pomislio sam što je meni govorio moj ćaća – nije baš da je nešto pametno rekao...ali, pomislio sam, što bi ja, da sam ćaća, rekao sada svome djetetu – iskreno, ne znam – vjerojatno bi me djete upozoravalo da sam, u svojem lutanju s mislima, odgrizao pola nokta i da mi teče krv, vjerojatno bi već spremao neku dječju priču kako nije dobro činiti dobro – ma ne, mislio sam nije dobro ne misliti dobro.... vjerojatno bi objašnjavao kako je tata premali da bi imao državu u Lihtejnštanu..ma, ne, mislio sam – firmu u toj državici – koju, pokazao bi mu na slikama, tata je obišao... sa mamom, i tu smo bakici kupili onaj predivan šlafrug... ma, ko kaže da tata nema pojma o Europi? ..a tek o maštanjima....

Samo, nekako sam drugačije zamišljao ulazak u Europu – i, nešto me muči...jako me muči – ti isti, koji su sve dali za ulazak u nju sada plivaju preko velike bare što dalje od nje – možda zato što ne samo da su dali nego su i uzeli? ma, nekaj mi tu ne štima...... no, štima ili ne, tako je kako je – nije da se predajem, nije da sve ko slijepa kokoš prihvaćam – ali, iskreno, nisam niti siguran što mogu učiniti? Pritajiti se i nikome ne biti na putu? Neću! Znam – počet ću učiti kineski – vidim da je doba da se bježi što dalje, pa da, za početak, barem znam jezik..... da ne bi i ja after leater ili the day before... ma, spetljo sam se ....

No, nikako ne želim sumorno završiti ili da, ne daj Bože vi pomislite da sam loše...a jok! Nabacio sam osmijeh broj 1650 ( to je novi, netom stvoren, a bolje da me ne pitate kako je dobio ime) i hrabro kročim u nove pobjede .... galopom dalje.....


Post je objavljen 16.09.2010. u 21:00 sati.