Ako sam mislio da će ovaj tjedan biti mirniji, lakši od prethodnog... već vidim da sam se gadno prevario.
Strka na poslu iz dana u dan je sve veća a kako se bliži kraj godine jedino što nas muči je – o(p)stajemo ili ne? No, drugi o tome trenutno vode brigu, kroje nam sudbinu, a mi...mi ćemo, kao i uvijek zadnji saznati.... neki možda i na burzi...ko zna...
Uz pritisak koji je sve veći na poslu nastavljaju se moje putešestije sa kontrolama – lijepo sam rekao da mi iste nisu potrebne jer – prolupam dok se samo naručim na pretragu, a dok ću dočekati red – kuku meni, možda neću niti biti osiguran s osnova s kojeg trenutno jesam – ali, valjda će neko priznati vrijeme čekanja – znam, ne u staž, ali, možda ipak odradim pretragu.... I tako, u ovim mojim stranputicama kod doktora čekam kod svoje dokice na neku uputnicu, oko pet popodne je, malo mi je već dosta svega... dolazi jedna gospođa, viđam je ponekad u šetnji, prilazi, pozdravi me i pita ko je zadnji... i, sjedne pored mene i započne lagani razgovor.....
Čim mi je rekla da me zna ponekad sresti u šetnji prešla je na pitanje – «što vam je s nogom, zašto ju vučete...?» Ne malo sam se iznenadio da je čak i to primjetila – i, ukratko joj odgovorim kako imam nekih problema – ma, ne da mi se sada o povijest bolesti, povreda, a opet, gospođa je u godinama ( poslije sam saznao da je '32 godište prošlog tisućljeća) i ne mogu je nepristajno odbiti. Shvatila je da ne želim o tome pa je promijenila temu i započeli smo razgovor o našem naselju od prije juhuhu godina. Naravno, ona je razgovarala a ja sam slušao....U kvart se doselila 1939. godine i, iz prve sam ruke slušao o nastajanju i urbanizaciji svoga kvarta. Izuzetno me dojmio način kako ja ta pomalo vremešna gospođa ( ne mislim u negativnom smislu, naprotiv) sa srcem i dušom opisivala to vrijeme. Saznao sam i da je 1939 ili 1941 godine ( nije se mogla točno sjetiti koje) Sava smrzla toliko da su ljudi sa konjima i zapregom išli preko nje....... slušao sam i upijao dogodovštine njezinog doba, saznao gdje je prolazio potok... puno sam lijepih priča čuo o svom kvartu koje je, naprasno, prekinula sestra .:»dobro Smotani, hoćemo li mi?» .....
Obavio sam potrebne radnje kod dokice, otišao kući, zalego malo ispružiti nogu.... i opet mi se vratio razgovor predivne gospođe koja je s toliko žara, bistrine, svježine pričala o dobu kada se još moja majka nije niti rodila.... predivno.... pomislio sam u tom trenutku sebe u nekoj zrelijoj dobi ( ako je doživim, u što čisto sumnjam ) ... što bi ja nekoj srednjevjekovnoj ( a baš sam srednjevjekovan) osobi mogao s ponosom reći o prošlim danima... zamislim se ....
Ne znam, sigurno nije nešto što bi ta osoba htjela čuti, ali, zvučalo bi otprilike....
... znaš, tih su se godina rasprodavale firme – ljudi su u njih uložili i po cijeli radni vijek, skoro i dočekali mirovine, ali, stjecajem privatizacije, završili su na burzi.... u tijeku tog radnog vijeka skucali su za nekakav autić da bi mogli najvećom brzinom obaviti sva moguća i nemoguća trčanja po gradu, ganjajući npr. gdje se naručiti za UZV herca, da bi prištedili malo noge, sačuvali se od nepotrebnih izdataka dodatnog liječenja čime su šparali državi u recesiji sredstva koja, doduše, ova nije niti imala, ali, zato su im ukinuli prijevoz – jer, gle – ako imaju za auto imaju i za prijevoz....,
pohvalio bih se, da sam, u dobi te osobe, već polako vidio da ću dočekati mirovinu...ali, eto...vid mi se naglo pokvario i ja još uvijek radim (barem se nadam da sam našao posao nakon burze..), jer, zaključili su, oni gore, da je dobro raditi dugo..i sada, sa već preko sedam banki na leđima, jurim u kolicima – jer, noge više ne slušaju a auto sam prodao da mi vrate i onako umanjene troškove prijevoza... naravno, nije to sve čime ću se hvaliti – hvalit ću se da su najjače državne firme – HT, INA, vjerojatno i HEP ( a možda ipak bude pameti...) sve Banke uspješno pr(e)odane strancima ...pardon, zaboravio sam na HPB – ona je ipak naša banka u koju sam i ja došao štedit – doduše, odnio sam samo ofucani i stari madrac, ali, rekoše mi – sitno ne primamo – a ovi federi koji vire i nisu tako sitni – mogli bi oni leć na njih pa da vide...»sitno»... a stranac, kao uzor odgovornog ponašanja prema tuđoj imovini (- dobro, možda on i je nešto i nekome platio, ali, onima koji su ih stvarali niko nikada ne može platiti sve što ih je potom snašlo..) uveo je nova s(r)tanja....u svemu..pa, ipak smo mi mala zemlja za velika...... sranja – jer, pa i sami financ ministar o proračunu misli isto – dakle, ako je proračun takav ne vidim kako država može biti bolja....ali, ima nešto o čemu bi s ponosom pričao – o stvaranju te jadne i ispačene države – o narodu koji ju je stvarao, koji je ugradio sebe u nju.... no, bojim se da ću teško moći više o tome pričati jer, ko zna kako će i u čijim rukama tada biti ovo što danas zovemo Lijepom našom – Lijepa će svakako ostati...samo, bojim se da samo u sijećanjima ne bude «naša».... i kako sam se zamišljao u toj nekoj dobi, shvatio sam da bi imao puno, puno toga za reći – ali, ne bi imao kome – jer, bojim se da moj jezik, moj materinji jezik, više niko ne bi razumio – govorili bi nekim jezicima koje sam još do jučer volio, učio, služio se njima, a danas, danas su me toliko izludili da se njima koristim samo u privatnoj komunikaciji sa nekim prijateljima – inozemcima.... iz nekog inata, tvrdoglavosti, ne želim i neću na radnom mjestu govoriti strani jezik ... sve dok, makar i kao mrtvo slovo na papiru, u Ustavu piše «U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”. Ima i iznimaka, izuzetaka koje Ustav predviđa, ali siguran sam da u ZG uvjeti za to ne postoje..ili, možda ipak........??
no, dobro, pustimo jezik, možda to i neće biti tada problem – jer, čitao sam da će uskoro roboti ovladati svijetom – dakle, bitni su samo gumbiči a njih nije briga na kojem jeziku su napisani kad je funkcija ista....
naravno, nije to sve o čemu ću s ponosom pričati čekajući u kasnim posljepodnevnim satima, na nekom šalteru, kupujući kartu za parkiranje mog smotomobila, reklamirajući kaznu za sporu vožnju – jer, svojim rukama neću moći juriti u kolicima i tako ću, gle bezobrazluka, prisiliti neke brodove na cesti da malo uspore (naravno da «vozilom» ne mogu po pločniku kad su neki drugi brodovi tamo parkirani)..... pričat ću još i o ljepoti koja je nekada krasila naš grad, o velikim ljudima koji su ga desetljeće vodili i od kojih smo saznali da moramo biti konji da bi bili dostojni živjeti u njemu – pardon, mislio sam da moramo, ugledajući se u gradskog poglavara, delati kao konji.... njiha..... izgleda da sam ja još uvijek samo kenjac iliti magarac i da nikada neću odrasti u konja.......Za razliku od ove gospođe, ja ću biti posramljen što smo od grada učinili – nisam siguran kako ću opisati i opravdati promjene u staroj jezgri, ali, znam da ću imati barem neke stare, tada već požutile, slike kojima ću to barem pokušati dočarati... o da, i sramit ću se – barem mislim da hoću – mislim da će barem taj, naš nedjeljivi dio bitka, ostati netaknut... da mi vrednotu srama niko nikada neće uzeti, da ću s ponosom ju i tada imati – doduše puno češće u upotrebi nego danas...
odlutao sam tako u svojim razmišljanjima, polako se spustio na zemlju i vratio u današnju svakodnevnicu.... pogledam lijevo, pogledam desno...a ono, kao da nisam nigdje iz svog «sna» otišao – sve je upravo tako kako sam ostavio, kako sam «zamišljao»... znao sam...znao sam da san, kad tad, postane java......
Post je objavljen 15.09.2010. u 21:00 sati.