Marketing
Jedan vuk u Radovini, drugi na Babi
Velimir Šekerija u najnovijem broju lista HOOP! piše o dva uskopaljska lovca, Marku Majdandžiću Maćunu i Dragi Periću Grgi. Njih dvojica su u razmaku od nekoliko dana ustrijelili po jednog vuka:
Planina Vranica od pamtivijeka je obilovala visokim pašnjacima, na koje su stočari iz okolnih sela ljeti istjerivalistoku. Svako je selo davalo sebi za pravo da dio ove prelijepe planine, koji su koristili za ispašu, nazove baš po svom selu, tako da danas postoje: dobroška Vranica, vrška Vranica, ždrimačka Vranica-Radovina, itd. U Radovini je postojao i planinarski dom (u ratu izgorio, danas obnovljen), u kojem su sobe iznajmljivali planinari iz svih dijelova svijeta. O tim vremenima često pričam sa svojom bakom, koja mi naizgled običnim i prostim riječima odlično dočara, između ostalog, i svoja tadašnja turistička umijeća:
„E moj sinko, kad je se tvoja
baba bavila turizmom, onaj planinar dok izaje na Nadkrstac mora ogladnit, a ja ti njemu lipo razvijem pitu i počinim maslom, razmutim mlika, oćeš sira, oćeš verenike, a on meni ‘crvenku’ u ruku i svak svakom.“
baba bavila turizmom, onaj planinar dok izaje na Nadkrstac mora ogladnit, a ja ti njemu lipo razvijem pitu i počinim maslom, razmutim mlika, oćeš sira, oćeš verenike, a on meni ‘crvenku’ u ruku i svak svakom.“
Nerijetke su priče i o vukovima u tim vremenima. Krupna stoka je – jer je teren bio pregledan – uvijek pasla bez čobana, što su vukovi obilato koristili. Često se znalo dogoditi da čopor vukova zakolje ovcu, kravu, pa čak i konja. Imali su, dakle, dovoljno hrane i zaštitu u nepristupačnim planinskim vrletima, što su odlični preduvjeti za opstanak ove, u nekim krajevima ugrožene vrste. Danas, nekoliko desetaka godina poslije, situacija je u
mnogočemu drugačija. Radovina više nije „oaza“ vukovima jer nema stoke na pašnjacima, a takva mjesta vuk redovito zaobilazi. Jedini čovjek koji i danas izvodi stoku na ispašu u Radovinu je Marko Majdandžić-Maćun. On i njegovi sinovi „drže“ oko 150 ovaca. U predvečerje jednoga lipanjskog dana Marko je sa svojim sinom Slavkom, inače aktivnim lovcem našega društva, pripremao drva za ogrjev, a stado ovaca, pod budnim okom dva ovčarska psa tornjaka, paslo je stotinjak metara dalje od njih. Iznenada, stado se uznemirilo, tornjaci su zalajali i otrčali u obližnju šumu. U takvim je trenutcima najvažnije da je puška pri ruci, što je bio slučaj kod Slavka. Otrčao je u šumu za tornjacima i imao je što vidjeti: „
Rođo, cuke se kolju s vukom, jedan ga zgrabio za stražnjicu, a drugi se ispravio s njim, ja nanišanio ali nesmim pucat, ubit ću cuke. Tako jedno po minute, dok se vuk nije oslobodio cuka i, ugledavši mene, počeo bižat, a znaš da rođo nikad ne maši“,
govori ushićeno Slavko dok mi na mobitelu pokazuje slike mrtvog vuka.Drugi susret s vukom dogodio se nekoliko dana poslije. Mještani sela Ždrimaca tvrdili su da noću, nedaleko
od svojih kuća, čuju zavijanje vukova. Nitko od lovaca to nije shvaćao ozbiljno, držeći da je informacija
preuveličana. (Malo kad se dogodilo da je vuk sišao s planine u selo.) Nitko osim Drage Perića Grge, lovnika sekcije Ždrimci i jednog od lovaca s najviše lovačkih trofeja u Uskoplju (među njima i tri vuka). Tog je dana, dok je u predvečerje plastio sijeno nedaleko od svoje kuće, Dragu uznemirilo komešanje i cviljenje njegova lovačkog psa u boksu. Pretpostavljao je da pas cvili zato što ga dugo nije puštao iz boksa, ali mu lovačka znatiželja ipak nije dala mira. Uzeo je pušku i, onako umoran, uputio se na brdo zvano Baba, koje se nalazi odmah iznad njegove kuće. Desetak minuta potom čuo se pucanj.
„Preko Babe divljač je oduvijek prelazila s Vranice na Radušu i obratno. I ovaj je vuk sigurno išao u tom smjeru, no nije tamo stigao. Sad će malo odahnuti i mještani, ali i mi lovci. Ne događa se baš često – kao što se to nama dogodilo – da lovci jedne sekcije ubiju dva vuka u svega nekoliko dana“,
veli nam Drago, pozivajući nas na feštu ispred Tomine garaže. A tu je slavlje trajalo do duboko u noć. Između ostalog, nije izostalo ni zezanje na račun vašega dopisnika. „Ovo je onaj vuk što je pripo Lelu u Čanju“, što je bila aluzija na jedan događaj iz davnih dana.
Post je objavljen 16.09.2010. u 07:50 sati.