Pregled posta

Ukrajinke... (Dan 2, 12.09.2010 - Kijev)

Koja li je svrha zavjesa ako jedva pokrivaju prozor, a istodobno su gotovo prozirne?! Mislio sam malo odspavati, a kad ono buđenje malo prije sedam s prvim suncem. Gledam kroz prozor. Sovjetske grdosije su još tu, a 15 katova niže, dolje na glavnoj ulici koja vodi prema centru, napokon je malo življe. Sinoć je Kijev izgledao, najblaže rečeno, apokaliptično.
45 sekundi. Toliko liftu treba da se spusti s 15. kata u prizemlje (koje ovdje nazivaju prvim katom). Sinoć mi je sporost tog lifta bila toliko fascinantna da sam danas ujutro štopao koliko mu treba do recepcije. Pred liftom uz recepciju, ne znam kako sam sinoć to mogao propustiti, mala trgovina - teški socijalizam. Običan pult, a iza pulta par običnih polica od dasaka, pomalo već iskrivljenih, s par prijekih potrepština poput papira, četkica za zube, šampona... Sve poslagano jedno uz drugo, najčešće sve po jedan komad. Morao sam opaliti jednu fotku.
I današnje recepcionerke začuđujuće pričaju engleski, a ni osmijeh i ljubaznost ne izostaju. Ajde, ipak se u nečemu Ukrajina kreće prema naprijed.
Uzimam taksi do željezničkog kolodvora. Ne da mi se u nepoznatom gradu zajebavati rano ujutro s javnim prijevozom. Dere me 100 grivnji. Znam da kao stranac/lovator sigurno plaćam za trećinu više od uobičajene cijene, ali ne da mi se cijenkati.
Za razliku od aerodroma, željeznički je kolodvor daleko moderniji i sređeniji. Puno stakla, koja fontanica, nekoliko trgovinica i već na prvi pogled uočavam popriličan broj modernih ergonomskih stolica za čekanje.
Gledam veliku tablu s voznim redom vlakova. Ni riječi na latinici. Da mi je samo znati kako bi se ovdje snašao neki stranac koji ne zna latinicu. Nije ovo Beograd gdje je svaka druga na latinici. Ovo je pravi chiriloland! Jebi ga, nisam ni je ekspert u ćirilici (kao posljednja generacija osnovnoškolaca u Jugi učio sam ga tek jedno polugodište), ali malo po malo da se dešifrirati. Pronalazim broj svog vlaka – 51. Piše da ide za nekakav Pšemisl. Sigurno neka vukojebina na zapadu Ukrajine ili čak u Poljskoj. Putem staje u Lvivu. Ili Lvovu. Ili Lavovu. Ali ga Ukrajinci znaju komplicirati! Kako se kome prohtije, tako zove ovaj grad na krajnjem zapadu Ukrajine, blizu granice s Mađarskom.
Bacam se na prvi šalter koji mi je upao u oči i predajem papirić s napisanom destinacijom, brojem vlaka i datumom babuški Lenjinki, Staljinki ili kako se već zove. Ona me blijedo gleda dok joj ja nadobudno ipak pokušavam nešto reći na engleskom. Imam osjećaj da će ovo biti duuugih deset dana u Ukrajini. Uzimam kartu i uspijevam prozboriti “Spasiba”, jedinu riječ na ruskom koju znam. Pročitao sam negdje da je željezničko osoblje po Ukrajini uglavnom ruske nacionalnosti. Gledam kartu kada ona opet sva na ćirilici, s hrpetinom brojeva. E pa sad se ti snađi. Uspijevam pronaći broj vlaka i relaciju i sat polaska i dolaska, ali datum je kriv. Babuška mi je prodala kartu za danas, a ne za sutra. E moja Lenjinko ili Staljinko, morat ćemo tebe ponovno poslati u školu jer te ni s papira nisu naučili čitati! Spreman za jednu rundu svađe, pretpostavljajući da mi Lenjinka/Staljinka neće htjeti promijeniti kartu, ugodno sam iznenađen kada je ona uredno ovu poništila i izdala mi drugu ispravnu. Naravno, bez osmjeha ili izvinjavanja. Ali kome to treba. Glavno da je ona meni napravila pravu kartu.
Gledam gdje je metro. Kijev je jedan od mnogih gradova koji su u vrijeme SSSR-a dobili metro. Možemo mi pljuvati po Sovjetima i uzdizati Jugu na pijedestal, ali koliko je gradova u “toliko naprednijoj” Jugi imalo metro? Istina, ulaz u ovaj kijevski bi mogli malo bolje označiti jer se 15-tak minuta vrtim uokolo, a ulaza nema nigdje. I znam da ovdje negdje mora biti. Pitam Hruščovku, prodavačicu u nekoj improviziranoj trgovini-kontejneru: “Metro?”. Ona meni samo odmahne rukom, nešto izvergla u maniri “Ajd nemoj me zajebavati. Ili ćeš kupiti nešto ili se goni.” i pobjegne na drugi kraj kontejnera. Tek tada odlučim da malo bolje pogledam kartu i napokon mi sine da je metro vjerovatno na drugoj strani željezničkog kolodvora. Treba prijeći sve tračnice, ali svaka čast onome tko se dosjetio da preko svih napravi jedan veliki most. Dio željezničkog kolodvora okrenut prema centru Kijeva je nešto stariji. Tu do izražaja dolazi sovjetska monumentalnost s ekstra visokim stropovima i ogromnim lusterima te mozaicima. Vrijeme je za još jednu fotku.
Metro stanicu 'Vokzalna' (tako ovdje zovi željeznički) napokon pronalazim. S 2 grivnje (1,40kn) po vožnji bilo gdje u zoni metroa, kijevski je metro među jednima od najjeftinijih u kojima sam ikada bio. Sustav još uvijek funkcionira po sustavu žetona koji se ubacuju u aparat na ulazu u stanicu metroa, ali prečka već odavno nema, nego pak Brežnjevka, još jedan relikt onog vremena, pozorno gleda osobu po osobu da li je svatko ubacio svoj žeton. Baš me zanima što bi bilo da se netko pokuša prošvercati, pogotovo kada je gužva jer čisto sumnjam da jedna jedina osoba može pozorno promatrati cijelu gomilu. I nakon ubačenog žetona ne dobiješ nikakvu potvru da si platio prijevoz. Ima li kontrole?
I unutar metroa oznake su male i zbunjujuće. I sve je fuckin' opet na ćirilici. Ovi stvarno nikada nisu čuli za strance i turizam. Pa čak Kinezi, nekada sovjetska velika braća, imaju i natpise na engleskom u svojim metroima u Pekingu i Šangaju. Kada ne znaš gdje ideš, idi za gomilom – to je stara mudrost. Teško da će veća gomila ujutro ići prema predgrađima. U ovo vrijeme više ljudi sigurno mora ići prema centru. I na kraju uspijevam pogoditi tramvaj, a polako uspijevam dešifrirati metro. Važno je s ćirilice dešifrirati dvije fraze: 'Vhid na misto' i 'Prehod na stancij' tj. 'Izlaz iz metroa' i 'Transfer na drugu liniju'.
Andriyivsky uzviz ulica je koja vodi prema onome što bismo mogli u Kijevu mogli nazvati povijesnom četvrti. Umjesto kamenim kockicama koje se obično vide u starim ulicama, ova je popločena velikim, ali nejednakim, kamenim blokovima. Staneš li krivo, lako možeš uganuti gležanj. A vidim da se i auti muče uzbrdo i nizbrdo. Vjerovatno ih i iz tog razloga i nema puno. Ali zato je uzduž zavojite ulice štand do štanda sa zanimljivim tričarijama. Tu ima slika Nikole Romanova, posljednjeg ruskog cara, nešto nacističkih memorabilija, starih sovjetskih dokumenata i ordena, babuški, pravoslavnih ikona, starih slika... Dobro da ti malo odvrati misli od uspona i onoga “Što mi je to trebalo?!”. Zagrebačka Radićeva je beba prema Andriviyskom uzvizu. Da je ovo u Zagrebu, 75% mojih jadnih turista bi odapelo već za prvim uglom, a onih preostalih 25% za drugim.
Na vrhu uzviza poklon je za uporne – pravoslavna crkva Svetog Andrije. Ova crkva već iz daljine u svojoj plavo-zlatnoj kombinaciji dominira gradom. Jedna je od najljepših pravoslavnih crkava koje sam ikada vidio i za razliku od uobičajenog pravoslavnog kiča, ova se može pohvaliti skladom i umjerenošću. Ubrzo čitam da ju je 1754. godine sagradio talijanski arhitekt Bartelomeo Rastrelli, arhitekt čuvene Zimske palače u St Petersburgu. Sad mi je sve jasno. Najradije bih ovdje ostao neko vrijeme, ali čekaju me druge znamenitosti Kijeva. Blizu je samostanski kompleks Sv. Mihaela, dosta dobar kičeraj, izgrađen 2001. godine na mjestu gdje je do 1937. godine stajala crkva i samostan iz 12. stoljeća. Srušili su je Sovjeti. Religija je bila smatrana otrovom za ljude. Uz crkvu su Sovjeti izgradili kolosalnu palaču, danas Ministarstvo unutarnjih poslova Ukrajine, također na mjestu gdje su prethodno porušili još jednu staru crkvu.
Preko puta Sv Mihaela, na suprotnom kraju široke i dugačke avenije, nalazi se katedrala Sv. Sofije, nazvana tako po mnogo čuvenijoj Aja Sofiji u Istanbulu. Ovo je lokalitet pod zaštitom UNESCO-a i ubrzo mi je jasno zašto. Dok je izvana uglavnom moderna, unutrašnjost katedrale prekrivena je prekrasnim bizantskim mozaicima i freskama, od kojih se neki datiraju i u 11. stoljeće. Zamislite Eufrazijanu na nekoliko potencija. Svaki posjetitelj odmah po ulazu uočava veliki lik Djevice, a iznad nje u kupoli četiri anđela, svaki u odjeći drugačije boje – plava, zelena, žuta i crvena. Na zlatnoj podlozi. Nevjerovatno skladna igra boja.
Iz obližnjeg parka bacam pogled na rijeku Dnjepar koja protječe kroz Kijev. I Kijev poput mnogih drugih velikih gradova puno može zahvaliti svojoj rijeci. Kairo ima Nil, Pariz Seinu, London Temzu, a Kijev svoj Dnjepar. Na panorami grada dominiraju sovjetski blokovi. Može se i ploviti Dnjeprom, od kratke plovidbe gore i dolje po kijevskoj dionici rijeke ili pak tjedan dana dugačko krstarenje do Crnog mora. I jedno i drugo ostavljam za neki drugi put.
Brz i dosta jeftin ručak u jednom od tradicionalnih ukrajinskih restorana u staroj četvrti Podil (ukrajinski boršč ili neka vrsta maneštre sa svime i svačime te kvass, tipično fermentirano ukrajinsko piće napravljeno u mom slučaju od meda) te još jedan samostan.
“Sir, ja sam invalid.”, ispružio ruku prema meni nekakva skitnica čim je primjetio da sam stranac. Ima ovdje dosta prosjaka, uglavnom se okupljaju oko crkava i samostana, ali nisu agresivni. Ovaj pak juri za mnom dok ga se pokušavam otarasiti. Jok si ti invalid. Ako si ti invalid, onda sam i ja invalid. Ma onda je cijeli svijet invalidan. Ok, možda ova konstatacija i nije posve netočna. Ajd molim te ne vrijeđaj moju pamet!
Napokon mi je dosta crkvi. Uzimam metro i put Majdana Nezaležnosti, glavnog gradskog trga. U prijevodu, Trg nezavisnosti. Ovo se mjesto proslavilo kao središnja točka narančaste revolucije 2004. godine. Nacisti su, kada su se povlačili 1943. godine, minirali trg i bulevard Hreščatik koji prolazi uz njega, ukupne dužine kilometar i pol. Pa je Staljin odlučio pokazati što može veliki brko, proširio bulevard na četiri trake u svakom smjeru i uzduž ga omeđio visokim monumentalnim građevinama, tzv. svadbenim tortama. Vrlo impresivno i za razliku od kasnije betonske arhitekture, ove staljinističke torte čak izgledaju i dobro. Tu je TSUM, stari a la SSSR shopping centar, nekada simbol Kijeva i meka za komunističke shopingholičare, a danas još uvijek sa soc robom i polupraznim policama. Osim njega, ostale trgovine na Hreščatiku su poznate marke poput Benettona, Terranove, tu je i McDonalds, Billa supermarket te čitav niz kafića. Veliki brko se sigurno okreće u grobu. A da stvar bude još zanimljivija, sav taj moderan Kijev na Hreščatiku promatra i drug Lenjin. Navodno je ovo jedini njegov kip koji su ostavili u Kijevu. Kojeg li neobičnog šučmuča...
Na kraju dana opet se nalazim u problemima. Pješke sam otišao do kraja Hreščatika koji se pretvorio u Crvenoarmijsku aveniju (da, unatoč svemu Crvena Armija još uvijek ovdje ima svoju ulicu) i nizbrdo u nadi da ću pronaći neku stanicu metroa. I nema je pa nema. Polako zalazim već u nekakve stambene četvrti. Pojavljuje se sve više betonskog sivila. Uporno nastavljam hodati naprijed dobrih sat vremena u nadi da ću naići na metro. Vraćat mi se ne da. A nema ni taksija na vidiku. Nakon sat vremena napokon nailazim na nekakav kijevski Lisinki. Po nazivu stanice metroa saznajem da je to Palac Ukrajina, koncertna dvorana. Još jedno remek djelo sovjetske arhitekture koje baš i ne izgleda jako loše. Pogotovo ako se uzme u obzir u kakvoj se četvrti nalazi. Neki se klinac zajebava na skejtu pred dvoranom. Svako malo ljubi pod, ali uvijek se nekako pridigne u jednom komadu.
Odlazim u hotel. Ovaj put kombinacijom metroa i busa. Kijevski metro su izgradili Sovjeti i pojedine stanice su zaista “sovjetske”. Nisam nikada bio u Moskvi, ali sam čuo da su tamošnje stanice metroa luksuzno uređene. Kijev ne zaostaje. Ipak je on nakon Moskve i St Petersburga bio najveći grad SSSR-a. Stanice su prostrane, s visokim stropovima, s mnogo soc lustera, neke ukrašene i mozaicima, a tu je još uvijek i puno srpova, čekića i petokraka. A da ne govorim da su neke stanice, vjerovatno kako to obično biva u strahu od hladnoratovske nuklearne opasnosti, sakrivene duboko ispod zemlje. Najbolja je stanica na središnjem gradskom trgu. Spuštajući se u metro isprva vidim dugačku cijev kojoj se ne nazire kraj, a onda svako malo netko prođe u suprotnom smjeru sjedeći na pokretnim stepenicama. Jebi ga. Idem i ja tako. Ovo sjedenje po pokretnim stepenicama u metrou nisam vidio nigdje drugdje po svijetu, ali vjerovatno nitko nema ovako dubok metro. Na kraju, trebaju pune 3-4 minute da se čovjek spusti u metro ili dočepa svježeg zraka. Jadan onaj koga iznenada uhvati napad klaustrofobije. Tome neće pomoći ni Lenjinka ni Staljinka ni Hruščovka ni Brežnjevka. Nema mu spasa. Trebat će sačekati kraj stepenica kao svaki normalni čovjek.
Busevi su pak druga priča. Zapravo su to stari oronuli minibusevi od 30-tak i manje mjesta, umirovljeni nekada davno na Zapadu. Sada mi je jasno gdje idu naši stari busevi. Nema karata. Samo se plaća vozaču u cashu. A ako je gužva, onda se jedan preko drugog putnika šalje novac naprijed do vozača. Zanimljivo kako ovo dobro funkcionira. Kod nas bi malo po malo nestajao novac u džepovima suputnika.
Kratak predah u hotelu. Par ljudi mi je reklo: “Kijev je pravo mjesto za zabavu. Beograd je mala beba za Kijev.” I znali su dodavati: “Pazi se Ukrajinki!”. Nemalo ljudi mi je to reklo. Ja sam samo letargično odmahivao rukom i odgovarao: “Da, da, da.”
Pri povratku u grad odlučujem se ponovno provozati lokalnim prijevozom. Funkcionira do ponoći pa ću ga barem u jednom smjeru iskoristiti. Ali na stanici ispred hotela mlataram ja rukama kao budala, a niti jedan bus da mi stane. Neki mladi par me gleda i smijulji se sa strane. Valjda postoji neka gestikulatorna šifra za zaustaviti ove krntije. Baš kad sam ih mislio nešto pitati (naravno, s nadom da znaju engleski), staje trolejbus, daleko moderniji od buseva. Upadam na zadnja vrata. Samo je par glava unutra. Karta tko zna gdje se kupuje. Nema ni mašina za poništavanje karata. Ma idem ja na šverc-komerc. Samo je par stanica. Odmah mi je jasno zašto se svi natrpavaju u buseve, a trolejbusevi zjape prazni. Ovi su dozlabogi spori. Zaista se ne isplati kupovati kartu.
Iz metroa izlazim ponovno na Majdanu. Ali ovaj put sa svih strana okružen tisućama mladih. What the fuck is this?! Na pozornici na trgu neki Ukrajinac, očito jako popularan ako je sudeći po mnoštvu ljudi, svira nekakav ukrajinski rock. Pokušavam se probiti do Hreščatika. Trgovine su ovdje još uvijek otvorene. Rade cijelu nedjelju. Pokušavam pronaći neki bar i vrlo brzo uz bulevard nalazim nekakav koktel bar. Ajd super. Idem na jedan koktelček. Ne može biti skup jer ipak je ovo Ukrajina. Ali hvala Bogu da sam odlučio pogledom posnimiti tu uličicu jer mi je u oči odmah upao Louis Vuitton, Gucci, Versace... Ok, ipak nećemo ovdje. Toliko bogat nisam. Malo dalje, na samom Hreščatiku, pronalazim nekakav beer pub. Istina je da mi se prisralo pa je prvi koji mi je upao u oči i poslužio je svrsi. I sjednem ja na pivo Slavutich, jedno od najboljih ukrajinskih, kada Ukrajinac pokraj mene u ranim dvadesetima poziva me da sjednem pokraj njega. Naravno, za neočekivati je da zna engleski. Ja na englesko-hrvatskom, on na ukrajinskom i komunikacija nekako ide. Olexiy mu je ime. I iz nekakve selendare je 200-tinjak kilometara od Kijeva. Došli su se malo zabaviti prije nego sutra počne faks. Ubrzo nam se pridružuje par njegovih prijatelja i cura od jednog od njih. Skoro svi odreda pijani. Plan mi je bio popiti samo jednu pivu. Ali nakon moje inicijalne pola litre, na stolu mi se našla još jedna krigla. Ukrajinci ju naručili. Kažu oni ponosno: “Mi smo Ukrajinci i mi smo alkoholičari!” A kad si u Rimu...
Cura je jedina trijezna, koliko toliko. Kako nitko osim nje ne govori engleski, a i ona ga samo natuca, pitam je: “Pa koji strani jezik vi ovdje učite u osnovnoj i srednjoj školi?”
“Pa engleski, njemački, francuski... Ali najviše engleski.”, odgovara ona.
Dobro, stvarno ste onda “lumeni” za jezike. Skoro nitko u ovom gradu ne zna neki strani jezik. Osim ruski, ali taj se smatra ovdje domaćim. Na ulici se može čuti npr i ukrajinski 'djakuju' i ruski 'spasiba'. Hvala. Oba u Kijevu prolaze.
Nakon litre piva napušta mene veselo društvo alkosa. Moraju uhvatiti zadnji vlak za svoje selo, a već je ponoć. Kažu da ima 4 sata do tamo.
Taksistu dajem papirić s imenom nekakvom kluba. I vozi on mene preko cijelog grada (što sam i trebao zaključiti da je Bogu iza nogu ako je cijena 100 grivnji). Tip mojih godina. U kasnim dvadesetima.
“Kiev very good. Not bad.”, kaže on i nastavlja: “Me some time Moscow. Work. But not good. Very big. No good girls. Kiev beatiful girls. That biggest problem of Ukraine.”
Dobro, da vidimo gdje te Ukrajinke partijaju. Ulice su prepune tih 'beautiful Ukranian girls', kako je rekao moj taksist. Većinom su plavuše. A ja padam na plavuše. Kao pokošen. I zaista, nigdje drugdje na svijetu nisam vidio tako puno lijepih žena kao u Ukrajini. Teško je pronaći neku manje lijepu Ukrajinku. I sve su slickane do posljednjeg detalja. Posljednja moda, savršeno našminkane. Kao da su ulice Kijeva svakodnevno modne piste! Ni Estonke nisu tako zgođušne kao Ukrajinke.
Prvi klub je totalni promašaj. U nekakvoj stambenoj četvrti odjednom se ukazuje nekakva sovjetska grdosija s par ogromnih stupova na ulazu. Upad 20 grivnji. Ok, nije skupo. Uspnem se stepenicama. I imam što vidjeti. Dekor 70-te. Par Ukrajinaca i Ukrajinki plesucka na nekakav ukrajinski folk. Sjednem u nevjerici gdje sam došao. Kažem si: “Sačekat ću sljedeću pjesmu. Možda nisu sve samo narodnjaci.”
Ali i sljedeća je prava narodnjačka što je meni dovoljno da se pokupio nakon pet minuta. Isti taksist navaljuje: “Babuška. Very good club. Beaustiful grils.”
Po imenu bi se dalo zaključiti da su opet neki narodnjaci. Ali on me uvjerava u suprotno. Navodno je ovaj klub veoma in u Kijevu. Upad besplatan. Zaštitari na ulazu samo te na brzaka pregledaju. Ali ti si stranac, a stranac u Kijevu je jednako lovator. “Welcome welcome!”, kaže mi.
Nije to veliki klub, ali muzika je zapadnjačka. Oni narodnjaci još uvijek mi odzvanjaju u ušima. Naručujem red bull vodku. Kaže mi konobar: “No red bull. Samo burn.” Ma dobro, isto je to sranje. Ovdje burn ima nekakav monopol jer red bull skoro u Kijevu da i nisam vidio. Uvijek uzimam red bull (tj. burn) vodku da me malo digne. Promatram klijentelu. Uglavnom sve mlađa lokalna ekipa. Par starijih, čini se stranaca, u lovu je na mlade Ukrajinke. A klub je prepun zgodnih Ukrajinki. Nekakv girls night out. Više je Ukrajinki nego Ukrajinaca. Nemoguće je pronaći neku Ukrajinku “lošije kvalitete”. Jebiga, ovo je kao nekakav genetički inžinjering. A tko zna kada su u pitanju Sovjeti...
Putem u hotel u četiri ujutro taksist me natjerava da provirim u neki striptiz bar. Samo jedan čovjek u publici, a par nešto lošijih Ukrajinki okreće se (impresivno) oko šipke. Nikada prije nisam bio u striptiz baru pa me znatiželja nadjačala. Ali onako polupijan samo sam rekao vozaču: “Please hotel. No more Kiev tonight.”
Kijev zaista nikada ne spava. I koliko god izvana stvari još uvijek izgledaju sovjetski, treba zagrebati ispod površine i ne treba puno grebati da se pronađe novi moderni Kijev. Onaj koji želi biti u istoj ligi s Parizom, Rimom ili Londonom...