Hrvatsko novinarstvo je katastrofa i Hrvatska je mizogina zemlja. Ovo nije ništa novo, ali me ljuti i frustrira jer izricanje ove činjenice ne mijenja puno na stvari, ali ipak… Što me to tako nasekiralo, da sam nakon godinu dana šutnje odlučila progovoriti? Radi se o članku, u jednom od vodećih hrvatskih političkih tjednika, koji nosi isti naslov kao i ovaj post. Dakle novinarka je odlučila naciji otkriti tko su „autorice ljubavnih romana s kioska što ih tjedno čitaju deseci tisuća žena, jesu li im likovi stvarni ili izmišljeni, te kakve njihove privatne ljubavne katastrofe leže iza uzbudljivih zapleta.„ Mislim izbor riječi je genijalan, da crkneš. Uvodni dio daje dobru intonaciju cjelokupnom članku jer novinarka nastavlja u istom revijalnom, podcjenjivačkom tonu.
Dakle tko su te žene? Novinarka se trudi pokazati nekakvu sliku, ali kao što sam već prije rekla izbor govornica joj je previše sužen i stereotipan. Na samom početku članka ona govori o tome da autorice ljubavnih romana imaju osebujan životni stil i da su okorjele romantičarke, međutim kroz članak nigdje nije prikazan niti taj osebujni stil života, a od romantike u njihovim životima nema ni traga. Već su to žene u srednjim godinama (između 44 i 50), od kojih je većina rastavljena (tri od četiri sugovornice su rastavljene jedna čak dva puta, od te tri jedna je u drugom „po redu“ sretnom braku), jedna je samohrana majka, jedna je ovisnica o nikotinu, jedna živi isključivo od pisanja, jedna je nezaposlena, a druge dvije rade dnevne poslove, a u slobodne vrijem pišu. Je li to zaista stvarna slika? Nije, jer u istom članku urednica Glorijinih ljubavnih romana navodi kako Glorija surađuje sa 42 autorice i autora stoga 4 izabrane predstavnice nikako ne mogu dati reprezentativnu sliku autorica i autora ljubavnih romana u Hrvata. Zanimljivo bi bilo da je razgovarala s nekim od autora, s nekom mlađom autoricom, nekom vitkijom osobom, nekim tko je sretan u prvom braku i ima petero djece, s nekim tko nije u braku ili tko je drugačije rodne/spolne orijentacije, a piše ljubavne romane. Ali to bi zahtijevalo puno previše istraživačkog rada. Najlakše je ovaj žanr prikazati kao šund, a osobe koje ga pišu prikazati kao neintelektualne („pa dok su drugi učenici za dnevnike čitanja proučavali Krležu, [ona] bi progutala po pet ljubavnih romana“) u ljubavi nesretne, pomalo i ogorčene ovisnice (bilo o nikotinu, bilo o hrani – što je vidljivo sa fotografija).
Zašto one pišu ljubavne romane? Priča svake od ovih žena je drugačija, ali prestrašno je kada novinarka za sugovornice nađe dvije od četiri autorice koje uopće ne vole žanr koji pišu. Jedna na pitanje o pisanju ljubavnih romana odgovara da je njihovo pisanje „kao i kuhanje jela koje kuharica ne voli, ali je ukusno drugima.“ Dok druga koja tvrdi da svatko može napisati ljubavni roman, a ona piše isključivo radi dodatne zarade. Za mene kao neizlječivu romantičarku i čitačicu ljubavnih roman, svih oblika i na hrvatskom i na engleskom jeziku, ovo je jako uvredljivo. Ovim dvjema autoricama, koje ne vole ono što pišu, novinarka je napravila medvjeđu uslugu, jer tko želi čitati nešto u što nije utkana ljubav i dio duše autorice. Ili da se poslužim rječnikom jedne od njih, tko želi jesti jelo koje nije napravljeno s ljubavlju? Ja sigurno ne i znam da ću njihove romane izbjegavati.
Sam stav novinarke prema ljubavnim romanima nije pozitivan, za nju su to smiješne priče. Ali osim toga i naravno šarolikijih spektra predstavljanja osoba koje pišu ljubavne romane, ovom članku definitivno nedostaju podaci. Naime novinarka tvrdi da prema riječima samih autorica ljubavni romani su sve manje traženi na kioscima. I na tome ostaje, ona ama baš nigdje ne navodi zašto bi to moglo biti tako. Ona se nije raspitala kod izdavača kiosk ljubavnih romana o prodaji, ona čak osim Glorije ne navodi niti jednog drugog izdavača. A kad smo već kod Glorije ni tu nije iznijela tiražu ili barem broj prodanih primjeraka mjesečno. Stoga, osim mnogo i premnogo stereotipa, o izboru riječi da ne govorim („ona ne uzgaja nadu“) ovaj članka je užasno površno napisan, pogotovo stoga što je izašao u tjedniku koji drži jako do sebe. Paradoksalno je to što je kolumna koja prethodi članku o Kraljicama ljubavnih romana isto govori o knjizi o ljubavi francuskog filozofa. I dok autor kolumne pozitivno govori o esejima Pascala Brucknera i ljubavi u ovom postmodernom dobu, novinarka se prema ljubavi i ljubavnim romana odnosi sa podsmjehom. A taj podsmjeh mi nije jasan, kao romantika, ljubav, sve je to isprazno i bezvrijedno, a nije li ljubav ono što čini život ljepšim i za čime svi žudimo. Nije li Shakespeare posto poznat po svojim ljubavnim tragedijama i komedijama, da ne pričam o Jane Austine (koliki broj nas je uzdisalo za gosp. Darciyem i poželio naći barem na trenutak, ako ne i zauvijek svoga), pa čemu onda tavo podcjenjivanje ljubavnih romana kakve danas znamo? I na kraju krajeva što je sa žutim tiskom koji nam na pladnju nudi živote drugih ljudi, ne zavirujemo li i mi u njihove dnevne drame prepune različitih emocija i ne veselimo li se mi njihovim srećama i plačemo nad njihovim nesrećama. Nisu li to ljubavni romani u haiku formi? Vjerujem da bi svijet bio bolje mjesto kad bi ljudi više kupovali i čitali baš ljubavne romane, a skupe dizajnerske krpice.
Post je objavljen 14.09.2010. u 20:50 sati.