Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bk-sehara

Marketing

Zaboravljene nogometne legende: JEDAN JE BAHAN

Image and video hosting by TinyPic
(Ekipa kostajničkog Partizana - Bahan, drugi s lijeva - čuči)

Tragao sam po pamćenju gledajući ga... Nije mu bilo ravnog. Lijep. Zgodan. Šarmantan. Pomalo tajnovit. Fudbalski čarobnjak. Po načinu igre najsličniji Zinedinu Zidanu. Bio je stvoren za velikog fudbalera. Dosegao je, za kostajničke okvire, nebeske visine. U bivšoj državi dugo igrao u drugoligaškim klubovima: ljubijskom Rudaru i Segesti iz Siska. Jedno vrijeme proveo i u prvoligašu Borovu. Njegovi potezi, golovi, šutevi s velike udaljenosti, driblinzi i igre - prepričavaju se i danas.

A, danas? Živi sam, bolje kazano preživljava, dan za dan. Teški invalid. Gotovo nepokretan. Bez ikakvih primanja. Od svjetskog čovjeka – svijet mu pendžer i stari televizor. Da ne bude gladan brine se njegova sestra Hajra. Svakodnevno, iako također teško bolesna, na biciklu, ponekad vozi, a ponekad pored sebe gura, donosi mu da nešto prezalogaji.

Hamdija Bešić – Bahan rođen je u Starom Majdanu 08. marta 1940. godine. Njegovi roditelji imali su još pet sinova i tri kćerke. U šestoj godini dolazi kod strica Ibre i strine Hanče, koji nisu imali djece. I tu ostaje. Završava osnovnu školu i limarski zanat. Izučio ga je u Hrvatskoj Kostajnici kod privatnika Stanka Kirete. Već sa 16 godina postaje prvotimac lokalnog kluba „Partizan“. Gabac, stručnjak za legitimacije, uvrštava ga u tim na tuđu registraciju. Odmah je zapažen. Pojavom, stasom, izvođenjem fudbalskih čarolija, preciznim dodavanjima i postizanjem prekrasnih golova. Zovu ga u mnoge klubove: Sisak, Varaždin, Banja Luka, Zagreb... Nije moga ostaviti svoje „roditelje“, tako je kazivao za amidžu i amidžinica. Prve plate zarađene u Tvornici poljoprivrednih strojeva daje svojima kod kuće. Njima je on sve. Zakletva, sin jedinac, njihov život... Dolazi poziv za vojsku. Odlazi teško se rastajući od svojih, Od kuće, Kostajnice... U Titogradu, sadašnja Podgorica, vojovao je godinu dana – na osnovu hraniteljstva. Poslije krenuo za Split.

- Sjeo ja u onaj splitski, jutarnji. U Bosanskoj Krupi na stanici naš Kostajničanin Avdo Kulenović. Pita me kuda ću, ja mu odgovorim. A on će ti meni, „silazi ovdje, ako hoćeš da radiš“. Bilo je oko 11, a već u 12 bio sam na radnom mjestu. Da ne povjeruješ. Zaposlio se u građevinsku firmu Podgrmeč. Registrirali me za njihovo Bratstvo, odigrao tri utakmice, a na četvrtoj došla delegacija iz ljubiskog Rudara. Pitam Avdu šta ću, a on mi kaže idi tamo će ti biti bolje. I zaista, odmah posao šofera, stan u hotelu. Milina. Zadržao sam se tu nekoliko godina. Prelazio sam na kratko i u Radnički iz Prijedora. Vratili me nazad. Svega imam ali mi fali Hanča i moj Ibro, Kostajnica, Tomica Pavelić, Hamdija Ćurt, Rifko Golić... Vraćam se i počinjem igrati u Partizanu, s tim da vozim direktora u TPS-u. Opet me obletaju sa svih strana. Nakon 2,5 godine odlučio sam da se preselim u Sisak, uvjeti su za to vrijeme bili takvi da nisam mogao odbiti. U Segesti sam se zadržao najduže. Mada sam imao i tu jedan izlet. Otišao sam u Borovo. Nisam izdržao disciplinu i prejak tempo. Vrati sam se ponovo u Sisak – sa sećije priča Bahan, a nikako da potekne razgovor, onaj koji hoću. Razgovor, koji gali dušu. Priča koju sam slušao nekoliko puta. Kaže da je sputan kada zna da sa mnom razgovara službeno.


Obećao sam doći drugi put da završim priču. Priču boema koji je ostao sam. Zaboravljen. A bio je veličina. Iza sebe je imao bezbroj ljubavi, jer žene su ga naprosto oblijetale, i jedan promašen brak. Njegov najveći neprijatelj kroz sportski život – bio je alkohol. Inače, mnogi su uvjereni da bi bio u aleji fudbalskih velikana, ne samo ove države.

Post je objavljen 14.09.2010. u 17:49 sati.