Marketing
Ždrimačani: dobro rade, pa mogu dobro i pojist!
U najnovijem broju glasila Lovačkog saveza Herceg Bosne HOOP! izišla su dva teksta o uskopaljskim, točnije ždrimačkim lovcima iz pera Velimira Šekerije. Kako Hoop čita relativno mali broj ljudi izvan lovačke udruge, sa zadovoljstvom ih prenosimo. Najprije onaj o ždrimačkoj sekciji LD Uskoplje:
Kao i većina ostalih u Županiji Središnja Bosna, i LD „Uskoplje“ je žrtva nesređenosti i neorganiziranosti resornoga županijskog ministarstva u pogledu (ne) provedbe Zakona o lovstvu FBiH. Osobito se ističe problem nepoštovanja većine odredbi Pravilnika o načinu određivanja i obilježavanja granica lovišta, kao i postupka osnivanja lovišta. U svemu tome najviše ispaštaju lovci, istinski ljubitelji prirode, lovačkih običaja, međusobnog druženja i pomaganja. Kao pripadnik mlađe generacije lovaca, često ostanem razočaran i nesretan zbog takvog stanja, ali čvrsto odlučan i s optimističnim stavom da se ova situacija mora promijeniti na dobrobit svih nas. Ali je potreban doprinos svih, od pripravnika do najstarijih lovaca, da svojim savjesnim ponašanjem, pridržavanjem lovačke etike, pravila i propisa budu čvrst argument u pregovorima s mjerodavnima u zakonodavnoj vlasti. Svijetli primjer svega ovoga je priča o Lovačkoj sekciji Ždrimci, jednoj od najbrojnijih sekcija našega društva. Kako smo do sada, iz ovih ili onih razloga, bili slabo ili skoro nikako prisutni na stranicama našega lovačkog lista, nastojat ću malo šire približiti stanje i događanja u ovoj sekciji.Sekcija datira od osnutka Društva i uvijek je imala preko 30 aktivnih lovaca. Većinom su to relativno mlađi lovci, koji polako ali sigurno skupljaju lovačko iskustvo, uvijek spremni na odgovornim mjestima jednoga dana zamijeniti one malo starije. Lovišta, koja ova sekcija baštini još od prije rata, uglavnom su jugoistočni dijelovi planine Vranice: Rasova, Radovina, Iviševo groblje, itd. Od divljači, ovdje je najviše srneće divljači, zeca, divlje svinje, vuka, lisice i medvjeda. Nažalost, rat je i ovdje ostavio trag, broj divljači je u najmanju ruku prepolovljen. Najgora je situacija s divljom svinjom, koja je sve donedavno bila na rubu istrebljenja, kako zbog rata tako i zbog nesavjesne sječe hrastove šume. Ipak, nesebičnim zalaganjem ovdašnjih lovaca, pravljenjem prihvatilišta za nazimad, sadnjom poljoprivrednih kultura u šumskim i prišumskim područjima, u posljednje vrijeme raste broj ove dragocjene divljači. Prijeratne lovačke staze bile su zarasle i neprohodne, hranilišta i pojilišta jednostavno su nestala, visoke čeke su srušene, a lovački dom u Rasovi, ponos ždrimačkog lovstva, u potpunosti je izgorio. Mnogo su truda, želje i odricanja uložili ždrimački lovci kako bi svoja lovišta doveli u prihvatljivo stanje, no na tome nisu stali. I danas se na Vranici krešu staze, prave se visoke čeke, hranilišta i pojilišta se uređuju, lovački dom se obnavlja, planinom se ori ždrimački bećarac. Jedna od takvih radnih akcija bila je upriličena polovinom mjeseca lipnja. Zadatak je bio izgraditi nadstrešnicu ispred lovačkog doma u Rasovi. Krenuli smo u rane jutarnje sate, po običaju okupljanje je uvijek ispred kuće Tomislava Perića, lovnika Društva. Pošto smo dan prije temeljito pripremili materijal i alat, nije nam trebalo dugo da sjednemo u terence i uputimo se prema odredištu. Oko 7 sati već smo bili gore, posao je mogao početi. Predsjednik sekcije, Pero Perić, podijelio nas je u radne skupine, svaku je činilo 5 do 10 lovaca, ovisno o potrebi. Jedna je imala zadatak praviti nadstrešnice, druga je bila zadužena za donošenje materijala, treća pak za osposobljavanje sustava dovoda vode, četvrta za izgradnju stola ispred nadstrešnice. Peta, ona najmanja ali sigurno ne manje važna, bila je ona
koja se brinula o prehrani i okrepi. Neko vrijeme sve je teklo po planu, nazirao se krov nadstrešnice, stol je skoro bio napravljen, „klempo“ na ražnju već je širio svoj prepoznatljivi miris. Ali sve nije moglo biti idealno, dogodio se problem s
dovodom vode. Naime voda je do Doma dovedena još 1989. godine, podzemno gumenim cijevima s vrela udaljenog 2-3 kilometra. Te gumene vodovodne cijevi s vremenom su dotrajale i trebalo ih je zamijeniti, jer vode nije bilo nikako. Kako je, međutim, riječ o vrlo nepristupačnom terenu, taj se posao u početku činio nemogućim. Kao i tada, i sada je na čelu radne skupine bio Ivo Vukadin Šuka, i samo uz njegovo prisjećanje i golemo iskustvo u sličnim poslovima detektirani su i zamijenjeni oni dijelovi vodovoda koji su onemogućavali protok vode. Kad je ovaj problem riješen, ostalo je išlo glatko, nedugo zatim planirani zadatak je i obavljen. Nadstrešnica je izgledala onako kako smo je i zamislili, pa su se čule hvalisave izjave lovnika sekcije Drage Perića Grge u smislu „ovakve nema u cijeloj uskopaljskoj dolini, pa i šire“ ili „sada trebamo praviti novi dom jer ovaj kraj nove nadstrešnice izgleda dotrajao“. Nastavilo se s druženjem, lovačkim pričama i vicevima, ali svi smo, kao po dogovoru, zašutjeli kad je na stol servirana Mapekova čorba i poslije pečena prasetina. „Ko dobro radi more dobro i pojist“, stara je naša uzrečica. Punih trbuha i s „karlovcem“ u ruci nije nam dugo trebalo da se čuje pjesma, nezaobilazan i svakom uhu mili glas. Bili smo umorni, ali sretni i zadovoljni istodobno. Još jednu ideju s naših čestih druženja pretočili smo u djelo.
Po ne znam koji put pokazalo se da je čvrsta, i na zdravim temeljima organizirana skupina lovaca, ključ uspjeha i smjernice za budući rad.
Post je objavljen 14.09.2010. u 09:15 sati.