Evo ispunjen polusatnim podnevnim hodočasnićkim putem po šumskom poluotoku Osejava odmah prionuh pisanju ovog posta. Da poćnem od zadnjeg. Na izlasku iz šume vratio me je u stvarnost pozdrav nepoznate srednovječne gospođe. I uzvratih joj pozdrav osmijehom. Izgleda da nas priroda čini spontanim.Nekoliko sekundi prije vidjeh jednu isto srednovječnu gospođu kako bere jedan list i miriše ga. Zar se nije mogla sagnuti prema biljci i omirsati list, pitam se?.Nisam mogao odoljeti da u šetnji ne zagllim par minuta, nakrivljeni od bure, stari bor. Raskoš razigrane ljepote šume u koju se uselilo cvrkut ptica, nisu uspjeli disharmonirati ni motori morskih glisera. Bogastvo tih boja i zvukova me asociralo i podsjetilo na Mozartovu muziku, koju sam slušao prije ulaska u senzaciju šume. U znak zahvalnosti svekolikom čudu prirode mahnuo sam šumi,pticama, nebu, moru, otocima, usputnim ljudima i gordoj planini Biokovu, koje kao velika majka i otac s visine u dosluhu s nebom sve roditeljski ljubomudro nadgleda.
p.s. Odlučio sam više ne gledati naš TV program, i ne uvesti digitalu .I vrlo restriktivno čitati tisak, što radim duže vrijeme. Hvala našoj Vladi koja mi je svojom odlukom o uvođenju digitalnog signala u tome presudno pomogla. Želim se oduševljavati analognim ljepotama i senzacijama prirode, a ne digitalnom pranju mozga raznoraznih domaćih i bjelosvjetskih opsjenara.
Post je objavljen 12.09.2010. u 23:38 sati.